Larisa Janičev - Stojanović | Postelja od suza

Ja već dugo ležim na postelji od suza.
Tvoja mi blizina ne daje nikakvu snagu.
Daje mi tugu. I u njoj se utapam.
Pitam se, jesam li luda
ili samo tako izgledam,
prerušena u pajaca
koji se smije osmijehom tuđe žene
u ljetno jutro?

Posadila sam plodove koje si toliko želio.
Ubirala sam plodove koje si volio
i mrzio u isto vrijeme.
A bili su slatki,
baš onakvi kakve si obožavao,
slatki i šećerni.
Ljubavni.
Ja već dugo sanjam na postelji od suza.
Sanjam snove koji nisu pravi.
Sanjam izmišljeno i bez veze.
Sanjam onako, da se sanja.
Da o nečemu pričam kad me pitaju,
a onda lažem.
Lažem onako pravo, s vezom,
pa i sebe uvjerim.
Da postojiš ti. Da postojim ja.
A znam da nas nema,
Ni tebe.
Ni mene.
Nema.