petak, 5. srpnja 2019.

Kitana Žižić | Izgorile su lignje


Osim jedne jedine osobe za koju pouzdano znam (a znam i zašto), mislim da nije bilo ni jedne druge, koja nije voljela tetu Onicu ili je upravo obožavala.

Svi smo je tako zvali, premda je zapravo bila teta naše mame, jedna od sestara none Marije. U njihovoj obitelji početkom prošlog stoljeća, na životu su ostale sestre Vesela, Vicenca, Domina, Natalija, Marija, Onica i dva brata Miko i Stipe. U tim lijepim ali teškim vremenima, nije mnogo djece uspijevalo preživjeti. Ali je mjesto stanovanja bilo bajkovito. Živjeli su u „čardaku ni na nebu ni na zemlji“, u selu Zorače blizu Hvara, odakle je za vedrog burnog vremena pogled dosezao sve do Italije. A noću, kad bi sviće dogorjele i spremalo se na spavanje, jer se ranom zorom ranilo, tko nije mogao odmah usnuti, bivao bi zapanjen veličanstvenim prizorom.

Kao da ste zapeli u nekom međuprostoru, bliže nebu nego zemlji, a ispod vas crna praznina. A tamo daleko u noći poneka barka i poneki ribar pod sviću.
Naravno da su ondašnji stanovnici rijetko uranjali u tu ljepotu. Njihove žuljave ruke i umorne noge nisu mogle dočekat da se opruže i odu na počinak. Dani im se nisu razlikovali jedni od drugih. Samo ih je mukotrpni rad i milosrdna priroda mogla održati na životu. Nisu poznavali ni žudnju za nečim nedostižnim, izmaštanim duboko u nutrini niti  nadu u bolja vremena. Kako su poznavali samo takav život, sa zahvalnošću su sve prihvaćali. I imali nevjerojatnu sposobnost uživati u malim radostima, šalama i elegičnim dalmatinskim pjesmama.

Sestre su jedna za drugom pronalazile svoj dom, a teta Onica je nakon mamine smrti, skrbila o svojoj braći. Mlada i lijepa poklonila je svoje srce, ali nije se mogla obećati, da braća ne ostanu sami. Bila je „najsjajnija zvijezda na nebeskom svodu“ mladiću, koji je nastavio život s drugom. Čekanje se oteglo i postalo neizvjesno te se oprostio od te nemoguće ljubavi. Kako je to preboljela, samo ona zna, ali često je pričala o njemu. Svemu usprkos, zračila je čudesnom toplinom, ljubavlju i takvom začudnom energijom, koja nije jenjavala godinama.

Uvijek mi je pred očima njena hitra osobnost. Ako bi sjedila u trenutku susreta, na nogama je bila prije nego bi mogao očima popratiti. Čarape zavrnute do gležnjeva povukla bi gore, skočila na noge lagane i upitnim očima čekala priče. Priče o novim simpatijama, mladenačkim snovima i čežnjama. Najvažnije joj je bilo da li su akteri tih priča lijepi. Ako nisu bili lijepi prema njenim kriterijima, onda nisu ni zasluživali sestrinu i moju pažnju. Jer, kad smo s obitelji preselili u Split, teta Onica je govorila: „ Znam da u Splitu sigurno nema ljepših od njih dvije.“.

Treća sestra se tek bila rodila te nju nije mogla ubrojiti u splitske ljepotice. Ova njena okupiranost mladošću i zavrzlamama oko ljubavnih doživljaja, svakako je posljedica njene neproživljene mladosti onako kako svatko zaslužuje.

Njen stariji brat nije se oženio, a mlađi tek u poznim godinama. Za našu dragu tetu Onicu bilo je prekasno za novi život. Preselila se kod sestre i njenog muža, koji nisu imali djece.

Meni su svi govorili da sam joj bila ljubimica, ali dobro znam da je mnogo i mnoge voljela, posebice mladost. Kad ju je posjećivala unuka tada pokojne sestre Vicence, radosti nije bilo kraja, kao ni pričama. Obožavala je i svoje nećake, starijeg Zlatka i mlađeg, koga svi u Hvaru i danas zovu Lukavim. Kako onda da nju ljubav mimoiđe?

Kad sam već bila u braku i dolazila ponekad sama u Hvar s djecom, nije se odvajala od nas. Toliko je strepila kad bi zafibrali, a radovala se svakom njihovom osmijehu, koje je i od njih plijenila.

Međutim, nisam ni spomenula koliko je bila mudra. Sama mudrost i vickavost. Nikada neću zaboraviti jedan moj dolazak u Hvar, dok sam još bila neudana. Tata je većinu vremena provodio u Hvaru, a mama je bila s nama u Splitu. Znajući da ja dolazim, ponudila se mom tati da će ona spremit ručak. Pofrigat lignje. Dok smo nas dvije razgovarale u maloj kuhinji, odnosno ja pripovijedala o momcima, a ona slušala, vrijeme je prebrzo hitalo. Odjednom je tata bio na vratima. Niti sam što osjetila, niti se još snašla, kad sam čula tetu Onicu kako pita tatu: „ Nikica, je ti znoš da je ovega rata na otoku poginulo dvisto partizanih?“ „Co somo dvisto?“ iznenadio se tata. „Nikica, izgorile su lignje.“, brzo je nastavila.

Tatin nervoz se prometnuo u smih.

I onda još nešto što do dandanas nisam raščistila i sebi oprostila. Što je to bilo tada u mom životu, kad je umrla nezaboravna teta Onica, da se nisam došla oprostiti od nje? Kadgod sam u Hvaru, odem do groba, ali odgovor ne znam. Mora da sam to potisnula do same kosti. Možda mi ni hipnoza ne bi pomogla!

Volim je beskrajno. Znam da ona to zna.  
______________________________________________________________

MANJE POZNATE RIJEČI:

1.    „Zafibrati“               znači – imati povišenu temperaturu;
2.    „Vickavost“             znači – biti pun duha i humora;
3.    „Pofrigat“                znači – ispržiti;
4.    „Co somo“               znači – što samo.
     

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.