Reanimacija opet nije uspjela. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu. Izgubljen je još jedan život i to je to. Sve što je ekipa napravila, napravila je. Sada truplo treba odvesti do mrtvačnice. Liječnik će proglasiti vrijeme i mjesto smrti i kao što rekoh: To je to! Nema nazad. Izgubljeni život nije moguće vratiti. Naravno, uvijek postoji neka kvaka.
Da… postoji! Lako je to reći. Lako je to sve smisliti, ali…
Sve bi to bilo uredu, da nije njega. Albert je kao i obično uvijek imao nešto za reći. Uvijek je prigovarao i kad stvarno nije bilo potrebe. Uvijek je nešto mrmljao sebi u bradu. Možda zbog godina? Možda zbog karakternih osobina koje su graničile s ludošću, s bjesnilom zavisti. Znate ono, imao je sva obilježja psihotičnog sociopata koji je mrzio sve oko sebe, jer nije znao pravilno izgovoriti slovo RRRR bez mucanja.
Ponekad je bio umiljat. Ponekad je žderao sirovo meso i režao na susjede. Gađao ih izmetom i urinirao po tratinčicama. Fuj!
Čujte ga … opet je počeo po starom. Naravno! Počeo je još jedan od onih dana kad je mjesec jednostavno pun i nekim ljudima nije baš dobro, nije ništa i sve im je istovremeno, čak i kad uzmu propisanu terapiju …
„Još jedan…“ – bjesnio je Albert po dobrom starom običaju.
„Još jedan život! Zbog vas šupčine nesposobne! Što gledate!? Da, zbog vas! Nesposobni, neodgovorrrrni … Ne mogu ni izgovorrrriti kakvi sve NE-ovakvi i NE-onakvi!“ – bjesnio je, škrgutao zubima i lupao se po glavi, gledajući u mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.
„Što vam je ljudi? Dovrrrraga i bestrrrraga i…! Vi niste norrrrmalni! Koliko sam puta rrrrekao da akumulatorrrr morrrra biti napunjen barrrrem na 90 posto, a vi. Što ste naprrrravili? Što? Napunili ga na 30 i sad ti rrrreanimirrrraj. RRRReanimirrrrrajte vi svoju mrrrrtvu babu. Krrrreteni jedni blesavi!“
„Ali …“– bojažljivo je progovorio tehničar, jedva hvatajući zrak kroz masku za disanje.
„Ništa nismo mogli napraviti. Pacijent je doveden hladan. Mislim mrtav i …“
„Što i …“ – slineći je bjesnio Albert.
„Nema veze! Krrrrivi ste i gotovo. A ti! Što gledaš majmune. Prrrrimi se tog volana i ne okrrrreći očima. Vidim ja sve.“
„Ti nisi normalan!“ – odbrusio je vozač, bacivši ključeve kombija u grmlje.
„Vozi si sad sam leševe po gradu. Što si umišljaš? Tko si ti uopće? Nisi liječnik, nisi tehničar, ni vozač. Tko si i što uostalom radiš ovdje s nama? Tko te poslao?“
„Da …? Tko ga je poslao među ove ljude? Među posljednje ljude koji su pokušavali vratiti život u normalu, svakodnevno skupljajući žive i sanirajući ostatke umrlih. Umjesto da pomogne, svojim je bljezgarijama samo dizao tenzije i bilo je pitanje vremena kad će mu netko prosuti mozak na prašnjavu cestu.
Samo gledam i divim se njihovoj strpljivosti. Koliko će još dugo moći trpjeti. Vozač je puknuo kao koštica, ali ništa konkretno nije poduzeo. Bacio je ključeve i odšetao dva tri metra od kombija. Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.
Dan se bližio kraju. Miris spaljenog mesa budio je nadu. Što više očiste, vjerojatnost zaraze se smanjuje. Ovo nisu dobra vremena za filozofe. Ovo nisu dobra vremena za teoretičare. Tko umije preživjeti, preživjet će još jedan dan. Planiranje je samo fikcija. Danas jesi, sutra te već nema. Uz sve to stanovnicima Desne obale dogodio se i Albert. Da ga barem nisu pronašli iza onog kontejnera. Da ga nisu oživjeli istim onim uređajem kojeg i dan danas koriste. Kojeg pune do kraja, svako jutro i svaku prokletu veće iako na njemu kazaljka ide samo do 30. Koje budale. Spasili su ga, a on im tako uzvraća. Sve je to on znao, ali jednostavno nije mario za druge. Albert je bio Albert i kad treba i kad ne treba. Cijelo je vrijeme gunđao sebi u bradu, okretao očima i nesuvislo psovao izdane bogove.
Ovo neće dobro završiti. Ovo smrdi na nešto puno gore od spaljenoga mesa. Ovo je možda i ona prokleta mala kap koja će preliti čašu, iako već tjednima nije bila puna. Ovo je kraj. Ovo je … BENG! BBENG! Ovo je… čuje se samo BENG! BBENG!. Izgovaram i ja naglas BENG! BBENG! i još nekoliko puta tako. Onako bez veze, zbog adrenalina, napetosti i lažnog efekta zadovoljstva, sreće. Vidim ga kako pada na pločnik. Sivi prašnjavi pločnik, samo nekoliko milimetara od mladice Ailanthus altissima (žljezdastog pajasena) i pitam se: „Zašto dovraga nije zašutio, nije prestao? Zašto sam opet morao trošiti svoje metke i ubiti starog Alberta? Zašto ovaj svijet ne zašuti jednom zauvijek?“
„Zato što drugi nisu mogli. Nisu željeli zaprljati krvave ruke. Strah ih je ili, ma znate već što. Ima, nema Boga, svejedno je. Nema veze što smo okruženi svim tim leševima, svim tim ostacima civilizacije, rasutim posvuda. Ovaj konj samo je još jedan u nizu, a jedan je … kao ni jedan, kao svi ostali, bez razlike, isti, prokleto isti napuhani, smrdljivi poluraspadnuti ostaci ostataka nekad ljudskih bića…“ – pokušao je objasniti vozač, smireno premećući ključeve kombija među prstima. I smjehuljio se, onako čudno, podlo i pokvareno. Rekao je što je rekao, potapšao tehničara po leđima i sjeo na rub drvene klupe.
Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.
Zanimljivo! Ovakvu reakciju ipak nisam očekivao. Možda još večeras, onako usput, riješim i njih dvojcu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.