petak, 12. srpnja 2019.

Siniša Maksimović | Što sam to učinio od vremena


Ima li još koja godina prije sjećanja,
drugačija od svih ovih?
Gdje sam to tražio izmučenom rukom
slijepu ulicu i dan prazan?

Ako nosiš običnu riječ,
daruj mi oluju.
Daruj mi jednu noć
iz koje bih, se vratio.

U mome glasu šušte obješena sunca.
Krilima godina ubijam česme.

Što sam to učinio od vremena?
Gdje su one tople kiše djetinjstva
zamočene u bosiljak sna?
Zar još u istim birtijama s jeseni
čame tambure moje mladosti?
Čujem plače begeš negdje u sokaku,
zveči staklo razbijeno o oblake.
Dosta je da zagrlim žice,
pa da u meni zazveče sersani povratka.
Tko je pogasio raspaljene lampe ljeta,
da mi kap zore ocrtaju na licu?
Daruj mi običan dan.
Ne tražim milost za sjećanje.
Mogu li vratiti presahle vode zrnu pijeska?


Jesam li oduvijek tu,
okružen srebrnim grivama magle,
ili sam bistru zoru izgubio?

Ja sam dan što je protutnjao ovom prugom.
Ja sam bijela griva breze
zakvačena o pusti prostor dana.
Kuda sam to slao svoje puteve?
Na koji peron da nosim kofer,
pepeljastu grivu godina?
Slutim pješčanik,
s jednim zrnom pijeska.
Slutim crnopadi,
tamjan koji miriše u paučini hramova.
Slutim tamu kolobara i pogled odnesen u daljinu,
prašinu kalendara.

Što sam to učinio od vremena?

Ako nosiš običnu riječ,
daruj mi onu noć
iz koje bih, se vratio.

Nema komentara :

Objavi komentar