Domagoj Rogulj | Apulijski gradovi

Sjedim na kolodvoru
Jednog apulijskog grada
Gdje nema voznih redova
Jedna mlada čistačica
Briše budućnost
Sa zidova i pročelja
Uklanja mrlje
S godišnjih doba
Glanca i glanca zimu
Do vječnog proljeća
Jedan vlak kreće u London
Drugi u Amsterdam
Treći u mladost
Četvrti u starost
Peti u spokoj
Šesti u zapjenjenu
Kipuću strast
Putnici žure
Umjesto da sjednu
U kolodvorski kafić
I popiju espresso
Iskape Italiju
Struse Europu
U dva-tri gutljaja
Popričaju s konobarom
Koji je služio Cezara
Zašto im se žuri
Kad više nema satova
Kad nema voznih redova
Apulijski gradovi
Ne opraštaju kretanje
I svaki je vlak
Metafora statike
Umjesto gibanja
Šank na kotačima
Na kojem ispijaš
Espresso za espressom
Dok strast i spokoj
I mladost i starost
I London i Amsterdam
Sve brže i brže
Prilaze tebi
Kroz žedne oči
Mlade čistačice
Kroz žamor lica i šalica
Koji je jeka vreve
Londonskih ulica
Kroz ruke konobara
Koji je služio Cezara
I sad nosi svoju starost
Mirno kao pladanj
U birtiji punoj
Mladenačkih nemira
Dok vlak sve brže
Stoji na mjestu
I već ga guta blizina
Umjesto daljina
I Matoš ne zna
Da njegova metafora
Čeka s koferima
Na praznom kolodvoru
Jednog apulijskog grada
Bez voznih redova