Božica Jelušić | Trenutak zahvale

Evo lijepe fotografije kolege M. Vukovića u trenutku zahvale za nagradu TIN UJEVIĆ u Vrgorcu. Zaista sam iskreno ozarena i zahvalna, no to se poglavito odnosi na drage domaćine, mladoga načelnika Antu Pranića i sve njegove suradnike. Potom, zahvaljujem sjajnom Roberu Kurbaši na interpretaciji, djevojkama na glazbenom programu, svom izdavaču Tonimiru iz V. Toplica (g. Stjepan Juranić), prijateljima u potpori,kolegama u Prosudbenoj komisiji, kolegama kandidatima s izvrsnim naslovima, mojim dizajnerima, stilistima i fotografima, mojoj publici i vama čestitarima, svom Predsjedniku DHK Đuri Vidmaroviću koji me titulira kao "dominu terrestru" i Lady of Poetry. Svim čestitarima od srca hvala. dijelimo zanos za lijepu riječ, koji nikad ne prestaje.

NE ZAHVALJUJEM Ministarstvu kulture i ministrici NOK. , koja nema vremena biti na mjestu gdje živi duh najvećega svećenika hrvatske riječi i virtuoza Ars poeticae. Zamjeram ignoriranje napora lokalne uprave da ovo mjesto i izvan manifestacija učine pjesničkom Mekom, koja svjedoči o vrijednosti zavičaja i zavičajnosti. Škrtost i uskogrudnost u pogledu ovoga projekta smatram neoprostivim ispadima zlovolje i kulturne neupućenosti. Ne mogu se načuditi gospođi Prvosjedećoj KGK, koja se ne sjeća kako je de Gaulle profitirao imajući Malrauxa za ministra i razvijajući veze s piscima i intelektualcima svoga vremena. Ne razumijem medije koji se bave tračevima, trivijalijama i rubnim spodobama iz tobožnje "nomenklature", koje balansiraju na rubu kriminala, zanemarujući kulturu i vijesti o njoj na svim razinama..

Vladajuće će garniture proći, duhovne zasade i plemstvo duha opstati. Ljudi koji se nemušto bore s hrvatskim jezikom i čija je kulturološka profilacija upitna, šalju nam poruke što misle o našim dometima, naporima, nagradama i ritualima. Ne zanimamo ih, nevažni smo i nevidljivi. Lijepo. Moram u osobno i dvosobno ime, kao hrvatska pjesnikinja sa 60 naslova i 50 godina spisateljske karijere, reći da u dlaku dijelim njihove osjećaje. Vidim prazna sjedala u publici i golemu prazninu kozmičkih razmjera, na mjestu gdje bi se oni, po svim pravilima etikecije i svojih dužnosti, trebali nalaziti.

Odiljam se, s olakšanjem, u neki futur drugi, koji im valja naučiti.