četvrtak, 13. lipnja 2019.

Monika Herceg | Tijelo


Ta pjesma, to nikako nisam mogla biti ja.

U glavi tvoji obrazi ponovljeni za potrebe rekonstrukcije pjesme,
bliskost ugušena pitomom vodom,
elektricitet koji nikoga
ne može oprati od mraka.

U udovima prepisani pokreti, majčino lupanje vratima
postupno ulazi u utočišta, ljetovanje zaraženo neizbježnom grubošću.
Godinama kasnije govorit će mi da
sam neprirodno tvrda, da će taj izostanak nježnosti
zaraziti neizlječivom sjetom sve koje pokušam voljeti.

U udovima odustajanje od hrabrosti
za ulazak u prostore napučene nepotrebnim stvarima.
Na pokretnim stepenicama
dan odmiče u kipteću gužvu,
ljudi u etikete robe na sniženjima,
vrijeme strpljivo razgovara s prstima
o brzini potonuća usred takve mahnite mase
koju je nemoguće prevesti u poeziju.
U udovima odustajanje od svih mjesta.

U trupu je nestabilno gnijezdo,
skučena ljubav u koju može
stati čovjek po potrebi.

Ta pjesma, to sam sigurno bila ja.
U pupku me škaklja sasvim prolazna noć.

Nema komentara :

Objavi komentar