srijeda, 26. lipnja 2019.

Kitana Žižić | Izdurat ću ja


Svi smo svjedočili kako se u životu često najsretniji trenuci dešavaju gotovo istovremeno sa najtužnijim. Valjda u tome ima neke logike, jer na taj način smo primorani pročeprkati u sebi i zadnji atom snage i zrnce razuma, da nas tuga ne svlada. Znam, to je život, svatko će reći i s vremenom, tim najboljim liječnikom, polako se vraćamo u normalu i prihvaćamo i najnemilije događaje.

Prvi put sam se s tim suočila kad je dragu susjednu obitelj zgromila vijest o nesretnoj smrti jednog od sinova. Bio je na odsluženju vojnog roka u Sloveniji. Ročnici su imali slobodan izlaz, ali nekolicina njih se u kasarnu nikada nije vratila. Pa ni on. A samo dan ranije u toj obitelji rodio se zajednički sin, ročnikov polubrat. Naime, nakon smrti supruge, otac je sa četvero djece ostao sam. Kad se uspio vratiti u nemilu stvarnost, zaprosio je sestru pokojne žene. Ne znam je li znao da je njegova draga na samrti od svoje sestre upravo to i zatražila, znajući da će tako djeca biti s ljubavlju zbrinuta. Zanemarila je samo jednu „malenkost“, - da je sestra premlada i zaljubljena. Da je to za nju prevelika žrtva, usprkos ljubavi prema bolesnoj sestri i njenoj djeci.

Ipak je prihvatila i zaboravila na svoje snove. Pismo je zalila suzama i nahranila potopljenim očekivanjima te poslala dragom u Njemačku. Srećom, djeca su je objeručke prihvatila, tetkom je zvali a voljeli kao mamu, a i suprug je zavolio jako.

Drugi put je iskustvo bilo osobno. Spremala sam se na prvi let u Australiju, jer je moja kćerka Tajana bila pred porodom. Otišla je u Sydney u studenom 2001. godine srcem za ljubavlju, a za sobom ostavila bližu i daljnju obitelj. To je bio jedan od težih životnih iskušenja, za koje nisam ni u snu mogla zamisliti da će me zadesiti. Kćerka je bila  za mene nezdravo vezana, pa sam dvojila hoće li se udati dalje od prve ulice. A ona ode najdalje što je mogla, premlada, neiskusna i nezavršenog obrazovanja.

Najbolnije je njen odlazak „pao“ mom tati. Iz ljubavi prema njoj držao se hrabro. Na rastanku je i plakao i smijao se. Nju je tada spašavala mladost i zaslijepljenost te nije mogla osvijestiti našu i didovu traumu. Dide i ona su bili izuzetno bliski. Kao prva unuka imala je posebno mjesto u njegovom srcu. I zasluženo. Obožavala ga je i pružala mu nesebičnu ljubav.

Godine su se nizale dok se nisu nanizale u dobrih desetak. I konačno vijest o očekivanju prve unuke i tatine prve praunuke, koju smo očekivali u veljači 2012. godine. Našu sveopću sreću zasjenila je tatina bolest, koja nije obećavala ozdravljenje. Dok sam se spremala za put, kako bih primila u zagrljaj dugo željeno blago, srce mi se stezalo od bojazni da ga na povratku neću zateći. Kao da mi čita misli, samo je rekao: „Ništa se ti ne boj. Planiram izdurat dok Taja ne rodi.“ Plašio se da svojoj ljubimici ne poremeti porod, svjestan koliko ga voli. Lecnula sam se i ležerno našalila: „Nisam znala da imaš dogovor sa Bogom.“

Praunuku je vidio zahvaljujući Skype-u. Umro je nedugo poslije mog povratka. U noći kad je Tajana strepeći zvala, kao da je predosjetila kraj.

1.    „ne boj se“    znači -  ne plaši se;
2.    „izdurat“        znači -  izdržati.

Nema komentara :

Objavi komentar