Domagoj Rogulj predstavlja nam se zaokruženim i domišljenim lirskim rukopisom-putopisom. Kao što upućuje naslov, izmještenost je trajno obilježje suvremenog čovjeka, a melankolija njegovo novo prirodno stanje. Pjesme stoga ispisuju unutarnju kartografiju lirskog subjekta dok se premješta s jednog mjesta na drugo u ulozi turista, državnog službenika, gosta, posjetitelja, žitelja, prolaznika. Pjesnik se pritom upušta u osebujnu igru pisanja u kojoj nanovo i iznova pomiče granicu između stvarne geografije, inzistirajući na minucioznoj reprezentaciji lokaliteta, i vlastite nutrine. Tako distih: „Da bih ušao u Stockholm / Moram izići iz Stockholma” iskazuje jednu dublju zakonitost o identitetu, pisanju, lirici. Nesklon eksperimentiranju u formi, pjesnik ipak ostaje vjeran modernističkoj poetici, ali tako da mu brižljiva, gotovo opsesivna zaokupljenost jezičnim izrazom ne ugrozi komunikabilnost, jer upravo je čitatelj krajnji adresat Roguljevih lirskih razglednica, čak i onda kada se doima da mu okreće leđa istražujući strane prostore i/ili privatne odnose.
Palma na sjevernoj polarnici izgrađena je od motiva s gotovo cijeloga globusa, u njoj se pogledu izlaže svakodnevnica čovjeka koji ne može umaknuti globalizaciji. Pa ipak, taj se i takav čovjek – demonstriraju nam stihovi – uporno opire nepotkupljivim djetetom u sebi i jezikom svojega djetinjstva, s užitkom izgovaramo: hrvatskim.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.