nedjelja, 16. lipnja 2019.

Nada Topić | Domagoj Rogulj: “Palma na sjevernoj polarnici”


Domagoj Rogulj (Split, 1978) pjesme je objavljivao u renomiranom časopisu Poezija, na Radio Splitu, kao i na književnom portalu Booksa.hr, čiji je bio vanjski suradnik. Dobitnik je treće nagrade za kratku lirsku priču „Oproštajni valcer“ na natječaju Književnog kruga Karlovac 2007. godine, a 2018. bio je finalist Nagrade za književnost na društvenim mrežama Post Scriptum. Preveo je nekoliko publicističkih knjiga.

Iako se Rogulj relativno kasno javlja prvim objavljenim književnim tekstovima, jasno je da nije riječ o početničkom pisanju, nego o poeziji koja je odmah pronašla svoje mjesto kako u papirnatom, tako i u virtualnom prostoru. Rukopis pod nazivom „Palma na sjevernoj polarnici“ donosi pedesetak pjesama i kratkih lirskih zapisa podijeljenih u tri ciklusa: „Švedski parkovi“, „San o Europi“ i „Povratci, ostanci i nestanci“. Tematikom i formom različiti zapisi, pisani u diskontinuitetu, što je vidljivo po nadnevcima čak i u naslovima, imaju zajedničku odrednicu, a to je izmještenost iz koje proizlazi svježa i začudna poetska perspektiva.

Prepoznatljivi krajolici skandinavskih, sjevernoeuropskih i drugih stranih zemalja otkrivaju se kroz konkretne toponime i reference, a sam autor kao svojevrsni mediteranski filter, „palma na sjevernoj polarnici“, istovremeno čuđenje i očuđenje.

Novine na Islandu ovih dana
Govore o čudu bez presedana –
Na šezdeseti i šestoj paraleli
Izrasla je palma!

Bez prvotnog nacrta, rukopis koji je nastajao tijekom nekoliko godina, kao poetski dnevnik ili putopis, spontano je postao konceptualan, oksimoronski uzimajući kretanje kao uporišnu točku. Geografsko izmještanje i stvarno putovanje nikad nije samo fizičko, paralelno se uvijek odvija i unutarnje putovanje o kojemu Rogulj na svoj osobit način i piše. Osjećaj bezdomnosti varira od obične konstatacije i rezignacije preko čežnje za pripadnošću do doživljaja cijelog svijeta kao doma.

Kažu: jednog dana u svibnju, bez najava
Zaključana vrata sjevera
Otvorit će se bučnoj paradi
Ptica i stranaca

Da bih ušao u Stockholm
Moram izići iz Stockholma


ili

Tražim jedan dom
Nalazim ih tri
Ponekad nijedan


Tako se na Roguljevo putovanje može gledati i kao na potragu za vlastitim identitetom koji nije određen zemljopisnim granicama, pa ni jezicima kojima govori, nego unutarnjim prostorom i okom koje promatra. A što gleda, što vidi? Detalj, mikrosliku koja koncentrično raste do makroslike: trešnjin cvijet, ostatak pizze, djevojčicu sa sladoledom, staricu koja izlazi iz supermarketa, drugu koja hrani vrapce, park, umjetno jezero, kišu, vulkan, pustinju, Zemlju, svemir:

Datum je 1. svibnja 2012.
Ti i ja smo svemirska prašina
U islandskoj Plavoj laguni
Kroz nas će ispariti
Sva težina svijeta


Čak i perspektiva običnog turista, koji se iscrpljuje u razgledanju znamenitosti dalekih gradova i krajeva koje posjećuje, kod Rogulja je prilika za poetsko iskustvo i refleksiju:

Tvoji bi preci zaključili:
Sve što čovjeku treba
Je soba s grijanjem
I pravo da ne umre bez imena

Ti ne zaključuješ ništa:
Muče te mokri tabani
I radno vrijeme suvenirnica


Zadnji ciklus pjesama posvećen je prostoru kojemu se neprestano vraća, zavičaju, otoku, Mediteranu, koji je gorak i sladak istovremeno:

Gorko je ovo nasljeđe moje
A opet nema slađega

ili

Ovdje život nije život
Ako ne maše rukama
Ne klepeće krilima



Rogulj je svjestan jezika kao gradivnog tkiva pjesme pa mu stoga nije strana ni jezična igra, što možda najviše do izražaja dolazi u pjesmi (P)lastika:

Bilbao
Lijepe li riječi!
Dva izrazito privlačna
Okrugla B
Nigdje tako privlačna
Osim možda
U riječi Baobab


„Palma na sjevernoj polarnici” rukopis je koji zahvaća širok registar tema, a u čijoj osnovi je svojevoljno izbjeglištvo, fizička i duhovna emigracija. Domagoj Rogulj autor je koji piše na liniji koja se nastavlja na tradicionalno pjesništvo ne zazirući od modernih postupaka i pristupa koji njegovu poeziju čine vrijednim dijelom korpusa suvremenoga hrvatskog pjesništva.

More se uzburkalo
Nakon prolaska jedrilice
I ubrzo opet smirilo.

Tko smo mi
ispod svojih valova?
Gdje je naša bonaca?


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.