četvrtak, 27. lipnja 2019.

Božica Jelušić | Tko su arboristi?



Postoje ljudi koji znaju da ljudska civilizacija počinje tamo, gdje je čovjek planski i namjenski posadio prvo stablo. Simbolika je stabla univerzalna i vrijedi za sve kulture. Stablo povezuje tri svijeta: podzemni, središnji i gornji, pa s pravom predstavlja "kozmičku okomicu" ,kojoj ljudi daju atribute svetosti. U krošnji stabala borave bogovi, mudre sove i mitološka bića. Kad dub istrune, u njegovu se šupljinu naseli keltski druid, a šumske vile drijade redovito tu nalaze konak i mjesto zaklona. Stabla pod korijenjem drže skriveno blago, ispunjavaju želje. daju moćna oružja, amajlije i svirale, koje i u detalju, istrgnute iz cjeline, zadržavaju magijske osobine. Njih intuitivno prepoznaju oni koji titraju na višim duhovnim frekvencijama.

Plemenska društva osobito su senzibilizirana na blizinu stabala, gledajući na njih kao na subića i dijelove istog životnog prostora. Prije no što će posjeći visoki cedar za gradnju totemskog stupa, kojim se obilježavaju važni plemenski događaji, sjevernoamerički Indijanci prinose mu žrtve, objašnjavaju svrhu rušenja te izvode složene plemenske obrede. Oni znaju da nisu vlasnici stabala i da otimanje od prirode ne može trajati vječno. Stoga rušenje amazonske prašume, kojim se razaraju "pluća Zemlje" ili bezobzirnu sječu parkova, zaštićenih šuma i drvoreda, smatramo ekološkim prijestupom s kriminalnim obilježjima i drskom otimačinom dobara cijeloga čovječanstva.

Indijski vladar i mudrac ASHOK (3. st. B. C.) izdao je zakone o sadnji stabala i otvaranju javnih bunara po cijeloj Indiji, čime je potvrđeno sveopće i nepovredivo ljudsko pravo na čisti zrak i pitku vodu. Čini se da upravo naše destruktivno stoljeće ta prava poriče u korist nemilosrdne "filozofije izrabljivanja". Umjesto da među stablima nađemo osobnog prijatelja, koji radi trajno za naše dobro, navaljujemo na njih poradi jednokratne koristi, zanemarujući dolazeće naraštaje. Danas već u mom zavičaju postoje krčevine koje su u mom sjećanju bile mjesta raskošnog hlada i ljepote. Da, .na njima su posađena nova stabla, no ja znam da se u ovom životu u njihovu hladu neću odmarati, što me duboko ožalošćuje.

Za sebe i svoju djecu, svoje susjede i posjetiteje, posadila sam šezdesetak stabala ( s mišlju na stotinu u dolazećem desetljeću!), što smatram jednako vrijednim knjigama koje sam napisala. Jer pravo kaže Joyce Killmer u onoj kultnoj pjesmi DRVEĆE: " Stihove piše koga ludost mori, / A samo Bog znade da stablo stvori". Ponekad pomislim: kad bi se iz umjetničkih djela po galerijama uklonila stabla i oblaci, što bi ostalo od našeg uživanja u ljepotama krajolika?

Stoga me neobično veseli da na svijetu postoji zanimanje i soj ARBORISTA, među časnim poslovima našega doba. Oni su njegovatelji stabala, lječnici za stabla, obrezivači, bolničari i patronaža. Pomažu da novi stanovnici našega okružja ojačaju, a stari da što duže traju, uz nužne intervencije. Vide stablo kao živi organizam, što zapravo i jest.Precizno znaju kako ga valja liječiti i održati.

Poklanjam im ovaj mali epigram, u znak divljenja i zahvalnosti: "Ljudi vrijedni, ljudi čisti, majstori su arboristi! Lječnici-idealisti, svakom stablu od koristi!".

27. lipnja 2019.
Flora Green

Fotografija: Arhiva

Nema komentara :

Objavi komentar