ponedjeljak, 24. lipnja 2019.

Božica Jelušić | Prije trideset godina


Podsjetio me moj srednjoškolski prijatelj Milan S.,ugledni dizajner i profesor, da sam prije trideset godina bila u Americi, kao Fulbrightova stipendistkinja na University of Washington u Seattleu.Trebala mu je jedna fotografija za knjigu o Đurđevcu na kojoj surađujemo, pa kako me zamolio da bude "američka", iščupah ovu u campusu, gdje sam mlada i mršava, i baš u nekoj modnoj varijanti koju mi je prisložila Larissa, moja ruska sustanarka u kabinetu.Duga je to priča i ulavnom sam je fiksirala u putopisnoj knjizi OKRHAK KONTINENTA, koju je objavio GLOBUS, a koja se prošle godine još mogla naći na njihovu štandu na Interliberu.

Hoću reći, fantastično je to, kako every picture tells a story i što se sve krije u detaljima, vidljivim i nevidljivim. Prvo, nikad više neću obući cipele s petom u kakvima sam stigla u Ameriku, niti hlače na crtu ako ne moram za nastup ili svečanu prigodu. Neću više pušiti na ulici, uzimati tri vrste hrane u restoranu, neću razmahivati rukama, pokazivati prstom nešto u izlogu, čitati iz bilježaka pred učenicima i studentima. Zaljubit ću se u planine (u pozadini je Mt. Reinier), zavoljet ću oceansku klimu s puno svježine i zelenila, naučit ću jesti ribu, ostat ću vjerna talijanskom espressu ali ću piti tri puta više čaja, neću naučiti meditirati kako valja, no jednom godišnje ići ću na retreat, ma kako teško bilo, da se očistim od "hrđe" i teških vibracija i svojih hektičkih aktivnosti.

Definitivno ću zavoljeti manjine, manjinsku glazbu, folklor, religije, jezike, običaje , i strastveno ću ih braniti u svakoj prigodi. Tibetanci i Indijanci dovest će mi Armence, Rumunje, Albance, Rome i mnoge druge, u čijim su tradicijama za mene pohranjene mnoge važne životne poruke i istine. Spoznat ću vrijednost kretanja, izazova, kontakata, naučit ću da ti ljudi odmah po nastupu kažu tvoju "cijenu", ponovljenim pozivom ili uljudnom zahvalom na daljnjoj suradnji. Svidljivost, protekcija i dodvoravanje u akademskom životu u Americi ne postoje (ili nisu postojali). Grad u kome sam živjela, jedan od najljepših na američkom sjeverozapadu ( a pojavljuje se ili je spomenut u svakom trećem američkom filmu!) dobio je ime po indijanskom poglavici SEALTHU (Seattle u kolokvijalnom izgovoru), čije je pismo "velikom bijelom ocu" u Washington općenito prihvaćeno kao "ekološko evanđelje" novoga doba.A ekologija će postati mojim drugim krilom uz poeziju, koja me tamo i dovela.Danas je to grad milijardera, sjedište BOING industrije, MICROSOFTA i raznih čudesa, no još ima najdivniji Ravena Park i holanski kvart, gdje sam živjela, a koji funkcionira kao uredan, čist, privatnošću obilježen gradić u nekoj pokrajini.

Zbog svega toga držim, da moja stipendija nije bila slučajna, kao ni izbor mjesta, ni divni domaćini Kapetanići, ni svi oni koji su mi pomogli da izađem iz svoje ljušture i jajeta "zahrčkanog" u sijenu , te da odškrinem vrata velikoga svijeta, koja još uvijek za mene propuštaju traku svjetla. Još vjerujem da će tako biti do kraja mojih dana.Znam da više nisam ona, koja ovako "borbeno" stoji ispred Suzzallo Library na jednom sjajnom sveučilištu, ali svi dani su pohranjeni u meni i svi su darovi sa zahvalnošću primljeni i oplemenjeni. Jer dakako, stvari stoje kao u onoj mojoj pjesmi, nazvanoj po danu kad sam stigla u Seattle- Columbus Day:

"Svijet je perzijska minijatura;
Mučno se probijaš kroz šaren gustiš,
Znajući jasno, da avantura
Počinje tek, kad jedra spustiš!".

I naravno, red je da se kaže nakon ta tri brzohujeća desetljeća: "Hvala ti, živote!".

24. lipnja 2019.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar