O pjesniku se uvijek malo znade.
Samo koliko lagan stih otkriva.
Zbog čega pati, u čemu uživa,
To ne zna nitko. Tko mu dušu krade?
U njemu zvone napjev, srok, kadenca;
Umjesto drugih kuša noćnu stravu.
A tamo gdje su okrenuli glavu,
Novčić izvadi s dna tamnoga zdenca.
Tek broji mu se svaki nabor, rupa,
Otparan šav i na diplomi šara.
On ide svijetom, lišen svih dobara,
I nigdje nema pravo prvokupa.
Predugo, kažu, noću svjetlo gori.
Škripuće pod, dok tijesnom sobom šparta.
Za njim se vuku sve mačke iz kvarta,
Zaprška mnoga zbog njega zagori!
On vazda sitniš pred blagajnom zbraja,
Misleć kod koga da pozajmi vrijeme,
Da stil izbrusi i razvije teme,
I pjesmu da razobruči do kraja.
No, kad ga više ne bude na svijetu,
Žurit će bližnji da mu dar donesu:
Laude baš na nebesku adresu,
I suh mu lovor slati u paketu.
17. lipnja 2019.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.