Tomislav Rovičana | Jane Kenyon: Neka večer dođe

Neka svjetlo kasnog poslijepodneva
zablista kroz pukotinu u štaglju, penjući se
po balama kako se sunce spušta.
Neka zrikavac digne trljače
kao što žena digne svoje igle
i konce. Neka večer dođe.
Neka se rosa nakupi na motiku ostavljenu
u visokoj travi. Neka se zvijezde pokažu
i mjesec otkrije svoj srebrni rog.
Neka se lisica vrati svojoj jazbini u pijesku.
Neka se vjetar smiri. Neka se šupa
zacrni iznutra. Neka večer dođe.
Za bocu u jarku, za lopaticu
u zobi, za zrak u plućima
neka večer dođe.
Neka dođe, kao što hoće, i ne
budi uplašen. Bog nas ne ostavlja
neutješene, pa neka večer dođe.