Kolumne

nedjelja, 12. svibnja 2019.

Pramcem u sumrak


2 ujutro, veterinar i fejk reklama za vodootpornu maskaru

Piše: Jelena Miškić

"Gospođo, molim vas, idite kući. Nazvat ćemo vas ujutro čim se pas probudi" - tihim, strpljivim i već umornim glasom sućutno mi pojašnjava veterinar.


Pokušavam procesuirati svaku njegovu izgovorenu riječ i uvažiti njegovo beskrajnu empatiju.


Sjedeći u čekaonici bijelog hodnika i sama izmoždena, ponajviše emotivno, mislim si kako bi ovaj strpljiv doktor izgledao u mom prtljažniku jer čovjek ne zna što govori.


Ja? Otići kući? Ha?


"Učinili smo sve što smo mogli..." - izlazeći iz ordinacije, uviđajući kako sam čvrsto odlučila ne uzmaknuti ni milimetra, sjeda pored mene. Sjetim se pokojnog dede kako s vižlom gazi preko atara u bablje ljeto.


Kako ovom čovjeku ispričati život iz vremena uz Dunav koje je dragi Bog namjenio samo privilegiranim....

Sjetim se Đuke u naponu snage kako isplovljava iz vukovarske lučice pramcem u sumrak s našom terijerkom.


Kako ovom čovjeku ispričati sva sjećanja tetovirana sada već bolno, koja kao kad na Adi padne vodostaj, odjednom pokažu svu svoju raskoš i ljepotu.


Zato je bolja velika voda. Ne vidiš ništa osim da teče.


"Bit će sve u redu, zahvat je rutinski" - više niti on ne zna što bi mi rekao.


"Vi znate da nema teorije da se ja maknem odavde i ne vidim kako se pas probudio" - progovara iz mene prava Miškićka.


Iz džepa vadi paketić papirnatih maramica i suptilno pruža prema meni.


"U redu, možemo čekati zajedno." - kaže veterinar.


"Vi ste medicinska sestra?" - ispali.


Smijem se. "Sigurno bi medicinska sestra ovako cmoljila za psom" - smije se sad i veterinar. "Nisam, ja sam knjižničarka." - kažem i pokušavam obrisati sad već dobro zalijepljenu maskaru s lica.


Udari čovjek priču o nekoj knjizi i psećim nametnicima, napričali se kao da se znamo milijun godina i u čas je počelo svitati.


"Moram kupiti one lizalice za klince, znate one za hrabrost." - kaže veterinar.


Smijemo se.

Nosim psa na rukama prema autu. Pokojni Danilo se okreće u grobu. Cvilidreta jedna.


Vozim prema kući. Odjednom osjećam svu silu ponosa.


U Vukovaru veterinari osim živina, krpaju i srca. Provjereno.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.