nedjelja, 12. svibnja 2019.

Jelena Hrvoj | Rat na ploči šaha



Još su ga noćima budili zvukovi njihova dolaska. Dolaska u kuću. Dolaska u ćeliju. Zvukovi njihovih čizama, omotanih prljavim krpama. Teških potplata i šaka koje udaraju o drvo. Budili su ga i ovdje. Tu gdje je bio okružen smradom plijesni i jaucima onih nepravedno dovedenih. Ili neki pak pravedno. Ovdje nisu postojale nijanse.

Nasilan je to život. Ograničen. Većinu vremena ne vrijedan življenja. Ali gura se. Mora se. Barem je on morao. Pronalazio je nadu u njihovim licima koja čekaju povratak. Licima svojih kćeri, sina i supruge. S tom slikom bi uvijek lijegao, no budio se sa zvukom koji se urezao najdublje u svijest. Tako ga je i sada probudio taj prokleti zvuk. Ležao je na leđima i osluškivao. Netko je hrkao. Netko pak plakao. Ovdje, na mjestu živućeg pakla, takve su stvari bile dozvoljene. Ovdje, na mjestu gorućeg života, nije postojao muški ponos i umišljena snaga.

***

Stigli su početkom Svibnja sa lastavicama koje su tog Ljeta Gospodnjeg kasnile. Stigli su nakon rata. Teškog, mučnog rata. Sjećao se da je tog dana nebo bilo potpuno plavo, a svijet cvao. Negdje za ranog jutra, dok je sin odveo kravu na pašu, promatrao je najmlađu kći kako puše sjeme maslačka i pitao se kako bi to bilo da rat nije završio. Prisjećao se vrlih vojnika kako djeci dijele čokolade na putu u boj. Sjećao ih se i na povratku, onih koji su još opstali, kako jedu lišće s plotova pored ceste. Ali završio je, Bogu hvala.

Razmišljao je o zlu koje se širilo selom poput kuge. O tijelima zakopanim po njivama i šumama. O grobovima koji nikad neće vidjeti spomenik, ni dobiti cvijet koji sam tamo nije izrastao. A mogao je biti među njima. Da nije bilo nekih. Onih koji su sačuvali komad srca i seoske sloge.

I njegova bi krv prekrila bijeli snijeg, tamo, između škole i šume i njihove rodne kuće. Uprljala bi bjelinu i sjećanje njegove kćeri koju je toga dana pratio na putu iz škole. Znao je da mu je život bio promatran preko nišana i izmaknuo se bez da je za to i znao. A sada…sada je i taj snijeg rastopljen natapao zemlju plodnu. A rata više nije bilo. Samo onih koji su krenuli krojiti pravdu. Svoju pravdu. Onakvu kakvu su umislili da je dobra.

Bilo je podne, a sunce gore visoko nekako je peklo jače no prijašnjih dana. Kuća i dućan mirisali su na duhan i sol. Na pečenu gibanicu s tankom crtom mljevenih oraha. Ipak, trebalo se počastiti s vremena na vrijeme. I između svih tih mirisa, sunca i procvalog svijeta, oni stigoše.

Odveli su ga pod izlikom odabira strane. Strana kojima nikad pripadao nije, niti je bio u sredini. Odveli su ga jer je stajao sa strane. Ni lijevo, ni desno. Stajao je nigdje.

***

Hrkanje je zamrlo. Jecaj nije. A san mu je izmakao dovoljno daleko da se sada rukom milovao po mjestu gdje mu je prije nekoliko godina užarena pegla pržila noge. Volio je ožiljak zaboljeti s vremena na vrijeme. Značilo je to da će kiša. A možda će napokon i snijeg. Razmišljao je o Verici koja će se opet nahladiti na putu do Gradiške. Na putu do njega. I ne onako kako se mogla nahladiti dok su zajedno kroz snijeg išli od škole. Onog dana kad im se život našao na nišanu budala.

Razmišljao je i o Barici. Svojoj prvorođenoj. I nju su odveli i odrezali joj kosu. Njezinu lijepu, crnu, gustu kosu. Pitao se je li sve to bilo zbog njega? Zbog toga što je stajao sa strane. Van režima i nepriklonjen. Da je stao pa iako u sredinu, bi li to promijenilo vrijeme?

Razmišljao je i o Ivi, sinu jedinome. Hoće li mu zamjerati? Ili možda Branka, najmanja od njih. Doji li s majkom krave i sjeti li se tatice svoga koji bi joj nosio bebe?

*** 

Nekako je stiglo i jutro. Uvuklo se u logorske stijenke. Probudilo je muška tijela. Premorena. Okrivljena. I njega budnoga među njima. Sedma je godina prošla otkako trune ovdje. Sedma godina, a kao da je život. Neki prividan, postavljen u staklenku gdje tek je podsjetnik na nekadašnje, minulo vrijeme.

Ustao je i pomilovao spojene komadiće drva. Rezbarenu si dušu koju će ona danas odnijeti svojim sestrama i bratu. Pa da barem tako s njima, uz blagu svjetlost svijeće, uvečer uz igru, upija smijeh i suze.

Imao je vješte ruke. Grube, ali vješte. A vremena na pretek. Pomilovao je sklopljenu igru šaha, koju izradio je komad po komad i skratio si muku. Muku koju će danas, promrzla i tužna, Veronika odnijeti dalje.

Pomilovao je komadiće drva, tako snažne i sjajne, te pomislio kako će možda ono, ostati na ovome svijetu kao spomen na ove mučne dane. Možda će jednoga dana, neke druge ruke, obrisati prašinu i sjetiti se ovih dana. Dana nakon rata. Dana izgubljenih iza logorskih zidova.

Odveli su ga početkom Svibnja. Na dan kad svijet je cvao, a nebo bilo kristalno plavo. Uz zvuke teških stopala i udaranja po drvu. Odveli su ga bez nade da će se vratiti. Ali sada, sada ostaju ruke. Grube i spretne. Ostaju one i ploča šaha, koja će možda jednoga dana postojati u svijetu bez rata, u svijetu bez krvava snijega i pored sjemenja maslačka.

_________________________________________________________________________________

*Ovo je priča posvećena mome pradjedu Franji Banu, njegovim kćerima i sinu, svima nama koji smo došli nakon njih i svima koji će tek doći. Priča je nastala kao uspomena na neke drugačije dane, iz pripovijedanja pokojne bake, njegove kćeri; nastala je inspirirana stvarnom pločom šaha koju je pradjed izradio u logoru Nova Gradiška prije mnogo, mnogo godina.*

Nema komentara :

Objavi komentar