utorak, 21. svibnja 2019.

Daniela Bobinski | U suton





Da se uzdić nad krovove i ulice,
pa zarinut u modrinu lice,
ko ptice.

Spustit se onda nad vrhove drveća
pa zaleći na granje
u sanje.

Čupavi oblak podvući pod glavu,
pa na njega naslonit vrat,
k'o da je stariji brat.

Tu ležeći dočekat noć,
pa se nabrat po nebu zvijezda,
i spuštat ih u snove pozaspalih, ko u gnijezda.

S jutra poći kući,
pa poljubit usnule kose,
i plave oči što ljubav nose,

i znati:
lako je i milo tako nebom lutati,
sve dok čovjek ima kome da se vrati

I dok slušaš ljubljene kako mirno dišu,
osjećati milost u duši, na licu
k'o kišu.

                       

Nema komentara :

Objavi komentar