Da se uzdić nad krovove i ulice,
pa zarinut u modrinu lice,
ko ptice.
Spustit se onda nad vrhove drveća
pa zaleći na granje
u sanje.
Čupavi oblak podvući pod glavu,
pa na njega naslonit vrat,
k'o da je stariji brat.
Tu ležeći dočekat noć,
pa se nabrat po nebu zvijezda,
i spuštat ih u snove pozaspalih, ko u gnijezda.
S jutra poći kući,
pa poljubit usnule kose,
i plave oči što ljubav nose,
i znati:
lako je i milo tako nebom lutati,
sve dok čovjek ima kome da se vrati
I dok slušaš ljubljene kako mirno dišu,
osjećati milost u duši, na licu
k'o kišu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.