Uskoro sve će biti kao izglačano peglom,
Uškrobljeno i bijelo, ko ovratnik prelata
Ona poznata kuća, prozor s glinenom teglom,
Grančica divlje ruže, što se oluka hvata.
Koljeno svinut ću lako, kao pred dvadest ljeta,
Dok stubištem se penjem do one drage sobe.
Lakiran orahov ormar, priškrinuta roleta;
Mrke korice knjige. Naš Crnjanski: Seobe.
Srk lozovače, kava, miris duhana s juga.
Sat uporan ko djetlić, što u mom umu tiktaka.
Naravno, sve je prošlo, i svakako sam druga,
Koja se ne sjeća više čak niti ožiljka.
Sada se lakše diše na pola kvadratnog metra.
Svaki je grijeh isperiv i na grame izmjerljiv.
I naše bore nose tragove soli i vjetra;
Uskoro, doći će vrijeme za razgovor povjerljiv.
Valja mi samo prijeći rijeku i polje travno;
Naći riječ pomirenja, mali plosnati Xanax.
Uskoro, ja ću te naći gdje te ostavih davno,
I gdje su dusi tišine zaboravili na nas.
20. svibnja 2019.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.