petak, 12. travnja 2019.

Slavica Gazibara | Abakus


mi smo ljuštili tijelo
sloj po sloj
svime što se nije smjelo
neka duša raste
mislili smo

danas
tijelo je golo strano nevoljeno
a duša još tinja u učmalosti
od velikih pokušaja
i teatralnih gesta
umorna

obmana se smije kalendaru koji
sam okreće stranice
a stranputice
pokazale se teškim stazama

volimo li još
ili to i nije ljubav
pitamo se
između obroka kava i mimoilaženja
a smijeh Mefista ostarjelog Fausta
teško je djeljiv na manje krivnje

ipak
znam naći to neko mjesto boli
u tebi
taj prištić ispod glatke kože
šćućuren sramežljiv
i tad pitam se nije li kasno
probuditi skriveno
obojiti toplinu
uobličiti pjesmu
jer možda još
duša rasla bi
jer planeta gori proroštvom Habakuka
a za konačne račune naših svjetova
dostatan je i abakus

Nema komentara :

Objavi komentar