sloj po sloj
svime što se nije smjelo
neka duša raste
mislili smo
danas
tijelo je golo strano nevoljeno
a duša još tinja u učmalosti
od velikih pokušaja
i teatralnih gesta
umorna
obmana se smije kalendaru koji
sam okreće stranice
a stranputice
pokazale se teškim stazama
volimo li još
ili to i nije ljubav
pitamo se
između obroka kava i mimoilaženja
a smijeh Mefista ostarjelog Fausta
teško je djeljiv na manje krivnje
ipak
znam naći to neko mjesto boli
u tebi
taj prištić ispod glatke kože
šćućuren sramežljiv
i tad pitam se nije li kasno
probuditi skriveno
obojiti toplinu
uobličiti pjesmu
jer možda još
duša rasla bi
jer planeta gori proroštvom Habakuka
a za konačne račune naših svjetova
dostatan je i abakus
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.