srijeda, 24. travnja 2019.

Pramcem u sumrak


Pod kutom

Piše: Jelena Miškić

Mislim kako je ovih dana nepoznat netko uključio antenu i navrnio na pet. Od pet maksimalnih. I ostavio.

Kad sam bila dijete voljela sam sasvim krišom, kad nitko ne gleda potajice baciti potpis po tapetama. Naravno na ogromni užas moje majke i neizlječive migrene babe Melanije pojava se događala kontinuirano od moje sedme do devete godine života. Prvo sasvim neopaženo, a onda s uraganskim pedagoškim mjerama bez učinka.

Bijah tvrdoglavo dijete. Obožavala sam tapete s vlastitim potpisom. Protegnula bih se koliko sam god mogla nikada ne koristeći dodatna pomagala u vidu hoklica ili "držanja lopova" od kojeg bratića (sjećate se, isprepletu se prsti obje ruke s čvrstim uporištem oko struka za izdržati teret druge osobe koja se stopalom odbacuje u zrak ili preko plota) a koji bi se redovito ustrtario jer baba je Svugdje.

Kakva korist od tog straha? Nikakva.

Protegnula bih se najjače što mogu s dobro unaprijed pripremljenom, oštro zašiljenom HB TOZ grafitnom olovkom i opalila po tapeti - Miškić.

Kada bih se spustila u svoju neprotegnutu razinu divila bih se tom rukopisu u viticama turskom ornamenta svijetlo smeđih tapeta kao kakvom u umjetničkom djelu.

Divota.

Otac me nakon nekog vremena zabrinuto upitao: "Dobro Jelena, zašto pišeš po tapetama? Zar nema dovoljno papira u kući?“ Dan danas ne znam odgovor na to pitanje.

A onda mi je rekao: "Znaš, kada je to gledam, meni izgleda kao da je vanzemaljac pisao, a ne ti!" Podignuo bi me u naručje i doista, s njegove visine slova su izgledala šiljasto, izduženo i smiješno. "Vidiš, nije svakome lijepo ono što je tebi lijepo." - mirno je zaključio spustivši me na početnu poziciju.

Tapeta u našoj kući odavno nema. Puno toga u njoj nedostaje osim ostataka prošlosti kojih je, kako mi se ponekad čini, i previše. Ostali su zidovi preko kojih ponekad prhne koja uspomena i sjećanje u mirisu cvjetanja jasmina krajem travnja kao danas, kao sad, pod kutom života.

Nema komentara :

Objavi komentar