četvrtak, 18. travnja 2019.

Igor Petrić | Vjetrom ga podigoše


Svi spavaju,
Jutro tek se budi.

U ulici maloj,
Vlažnoj od noćašnje kiše,
Svitanje se probija
Nježno dotičući oblake
Uz prizor dotrajalog pločnika i sjene
Koja primiče se sve bliže.

Sjena to znanca je starog
Koji prolazi tako godinama tuda
Umorna pogleda i koraka ljuta,
Zabrinut za sebe, za sutra,
Ni kuće ne prepoznaje više,
Jer stariji, stariji je no jučer.

Svi spavaju,
Jutro tek se budi.

Umorne oči sklopit bi se htjele.
Još samo malo do izlaza treba,
Iz te sparušene civilizacije nemara.
Do planinskih livada i beskrajnog neba,
Još samo malo
Do spokoja i zadnjeg konačišta treba.

Sve teže i teže
Prati ga sjena,
Polako s njim
U korak ide
S vjetrom što u nebo svoje ruke diže
I priprema se sve tiše i tiše.

Svi spavaju,
Jutro tek se budi.
Drhtavim glasom posljednju naredbu
Tijelu svome daje:
  „ne dajte se noge stare,
  strpite se oči moje
  ja vodim vas u smiraj groba našeg,
  sudbe moje.“

Želi se maknuti, želi pobjeći od stvarnosti,
Ljudske gluposti, mehanizacije,
Ratova – nedužnih stradanja,
Propasti, uništenja,
Izgubljenih nadanja.
I ljubavi tu nešto ima.

Svi spavaju,
Jutro tek se budi.

S mirom u duši
I korakom teškim,
Tišim no prije, ide sve dalje i dalje
Samo da ga ne zaustave
Jer objašnjavati im ne može,
Nema snage, ne smije.

Neka tako i ostane,
Još samo malo mu treba, preostaje,
Naš znanac stari
Oblakom postaje, što vjetrom se podiže
U oluje prkosne
I diže se sve više i više.

Svi spavaju,
Jutro tek se budi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.