Kolumne

četvrtak, 18. travnja 2019.

Ana-Marija Posavec | Anima


    Pronašla sam ju pretprošle jeseni. Neprijateljsko je nebo olovnom silinom rasulo nada mnom kišni, vjetrovit dan. Nosila sam one smeđe čizme, stare martensice koje su propuštale vodu s lijeve strane; nije se to vidjelo, ali golicao me prolazak vremena na promočenim čarapama. Malo mi je to značilo, nisam brinula za reproduktivne organe baš previše. Nahlađivala sam se cijela u mlađim danima, prije prvih i posljednjih kemoterapija, na hladnim pločicama kliničkog bolničkog centra – prije opadanja kose, nakon slabosti povraćanja.
    Pronašla sam ju pretprošle jeseni, tog kišnog dana. Nisam nosila kišobran. Smeđa mi se kosa slijepila na čelu i vratu.
    Bio je zadnji listopadni dan; grad u koji sam doselila poklonio se pomodnosti obilježavnja Noći vještica. Volio je moj grad prisvojiti što nije njegovo; volio je navike dalekog divljeg Zapada, reći ću to svjesno – sve se nastojalo odraditi sa stilom, ali svake je godine – od moje prve i posljednje kemoterapije – bivalo sve više nakaradno.
    Kišnog tog dana, s vrećicom nezdrave hrane koju sam kupila, bez dosadnog kišobrana što sputava korake, uputila sam se kući.
    Sa suhe lijeve na mokru desnu nogu – polako. Korak po korak. Kao u liječenju. S nadom da će biti bolje. I s mišlju u malom mozgu da se sutra neću probuditi.

    Prođoh pored zelenog kontejnera. Vrijeme ga je svjesno izbrazdalo, gutali su ga, onako maskirnog, utisnuti slojevi hrđe. Širili su se ti slojevi sasvim metastatično. Oko tog je mjesta uvijek smrdjelo; učinilo se kao da je nešto unutra umrlo. Uginulo. Krepalo. …otprhnulo iz lošijeg stanja u neku drugu sferu; ostavilo uništeni svijet za sobom.

    Iz prsnoga koša u noge mi se spustilo olovo utrnuća.
    Ukopana u mjestu, odlučih – slušati.

    Bila je gotovo nečujna. Tiho se oglasila hrapavim glasićem; jedva čujna – jedva živa.
   
    Odradila sam sve mehanički.
    Otvorih poklopac kontejnera; mjesta gdje lažno humana dvonožna bića bacaju smeće i neke svoje ljudske ostatke; raskrčila sam koščatim tad rukama crne, žute i plave nabacane vreće do mjesta gdje, u mnoštvu svega odvratnoga, osjetih Život.

    Bila je sićušna tad.
    Dovoljno malena i mršava da mi stane u dlan.
    Uši su joj bile veće od glave; progledala je već, ali čini mi se i danas da tad nije mnogo vidjela. Mokra, majušna, bijela, s tri tamnosive pjegice na tijelu, na leđima – drhturila je od hladnoće u nemoći ostavljenosti, zijevajući na prijetnju; čekajući. Nešto. Nekoga. Spremna. Na smrt.
    Kao i ja – nakon posljednjeg venoznog punjenja.
    Sitna njuškica bila je puna prljavštine, nije, vjerojatno, ni disala slobodno.

    Zaštitila sam ju dlanovima. Bili su tad, činilo mi se, čelični – kao i moja nutrina. Ništa se nije reklo, a ona je utihnula, dišući spokojno. Možda i nije usnula, ne znam. Znam samo da sam ju sklonila u nutrinu kožnate smeđe jakne; odjenula sam ju na privremeni tad posao – pristajale su uz razgažene, stare čizme. Koje propuštaju vodu. I danas.

    Ime joj je Anima.
Šapnula mi je to jednom zgodom, u snu, dok smo zajedno hodale purpurnom plažom i dok nam je noge doticala tirkizna voda. I sunce je sjalo tirkizom; voda je bila tad jako, jako topla. Znam da ona još uvijek raste, razvija se, stasa u krznenu simpatičnu gromadu s urokljivim plavim očima. Neobična moja Anima; potvrdila se imenom među stanarima zgrade.
    Ima neobičnu naviku, lijepa Anima, sa svetim crnim trojstvom na leđima.
   Shvatila sam da najavljuje rođenje, produžuje život i izaziva smrt sa svojim trima točkama; kao ozonskim rupama koje se aktiviraju snagom predosjećaja. Ne, ona nije nemirna – ona je samo velika, izučena duša sveznalica. Na četvrtom je katu susjedi Angelini najavila rođenje unučice, a susjedu je Anti ukrala dušu nakon što mu je prouzročila, u osamdeset i četvrtoj godini, srčani udar. Anima ima neobičnu, spretnu naviku ulaska u tuđe stanove, rušenja sitnica, proizvođenja buke. Nije ga boljelo, rekla mi je u snu; i tako mu je došlo vrijeme za odlazak. Nisam shvaćala o čemu to zbori dok smo hodale purpurnom plažom – razjasnilo mi se nekoliko dana nakon sprovoda. Antin se stan iznenada zapalio, a mogli smo izginuti svi u zgradi.   
    Njezina druga točka mi pripada.
    I to mi reče na plaži; osmjehnula se tad zadovoljno.
  Usisana u vakuum te točke onoga kišnoga dana pronalaska, svjedočila sam samo dobrim promjenama. Bolničku sobu zamijenila sam njezinim predenjem, momentima dok mi toplim trbuhom liječi utrobu; dok udahnjuje oduzete živote u – mene.
   Ponekad mi zaroni u oči, dok bivamo u ovoj stvarnosti; to zaranjanje je ionako dovoljno zastrašujuće naravi... Znade me gledati dok pišem za novine ili slikam ugljenom. Čuva mi misli spavajući mi na glavi; svjesno mi i dugo miluje repom vrat.
    Da može, u ovoj stvarnosti, imam dojam da bi me Anima čuvala među svojim šapama. Među svojim dlanovima s čeličnim, oštrim kandžama. Jednako su oštre, britvene, hladne – kao i oči joj, nebesko, zimsko plave.
    Ime joj je Anima i našla sam ju kišnoga dana. Moralo je i pasti obećanje da ne pitam nikad kamo odlazi subotom, za mladoga mjeseca, preko krovova zgrada. Vraća se nedjeljom, do podneva – tad ju hranim samo svježom piletinom.
    Hranim i sebe, nakon onoga kišnoga dana i mjeseci nezdrave hrane, zdravim, svježim mesom.
    Andrej joj se sviđa, ali ne predviđa mu mnogo vremena; reče mi i to na plaži.
    – Nije važno – odvratila sam – nikome, zapravo, ne ostaje puno vremena.
    Sjela je pokraj mene, graciozno i mirno, čeličnih očiju i hladnoga srca. Zagledala se u tirkizno more, uživala je u toplim zrakama sunca iste boje.
    Nasmiješila se mojoj spoznaji.
    Reče mi tad, onako u povjerenju, da sve žene što sebi odabiru ženke njezinoga roda, odabiru, nesvjesno, svoju animu.

    – Dobro je znati – vidjeh joj šiljate mačje zube dok je govorila jezikom koji me naučila – pametno iskoristiti darovano vrijeme.

    U noge mi se, osjećam, iz prsnoga koša spuštaju tri kapljice olova. Mijenja se tlak zraka, ponovno je kišovito – slušam kuckanje pokojnika na prozorskom oknu svoga prizemlja.
Mislim da pristiže proljeće. I da odnosi jednog muškarca.
Ona je tu, vidim ju. Ušutjela je i pogledala u fotografiju na komodi.

Andrej…

– Diše li? – provalilo je tiho iz mene dok sam se vraćala u fiksiranu, opipljivu svoju stvarnost, iskoraknuvši iz tirkozno-purpurnog sna.

Sjedila je na rubu kreveta, zdrava, čila, bijela i sita; prodirala je očima moje crvene oči, ulazila je pozvana u najdublju moju nutrinu.

Odmahnula je znakovito repom, okrenula se potom, sklupčala se i, da me umiri, počela – presti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.