Kolumne

utorak, 5. ožujka 2019.

Aleksandar Horvat | Odstupanje od postupnosti


(ili degradiranje gradacije)


Kad čovjek prevali polovicu života, moždane stanice lišene su besprizorne avanturističke sposobnosti pamćenja nepotrebnih podataka, eksperimentiranja i razbacivanja moždanim kapacitetima. Njihova polukorisna siva masa tada je voljnija prigrliti tuđa pozitivna iskustva, bez puno propitivanja. A i čemu propitivanje kad smo skokove na glavu davno platili ponavljanjem svojih ali i tuđih grešaka. Jedna od kvalitetnih mudrosti koju možemo zadržati nakon što je čujemo od zasluženo uspješnih je - postupnost.

Zrno po zrno, kamen po kamen ili korak po korak, sve vodi uspjehu i postignuću kroz male porcije, bilo da se radi o pogači, palači ili dosezanju cilja. Čitav je život gradacija, postupnost, ponekad kao prirodno ograničenje, ponekad kao svjesna odluka. Ne valja preskakati korake, faze, razine, ne valja se voziti bez karte, ne valja preskakati život jer on uvijek nađe načina da nas vrati na zadnju uporišnu točku u kojoj smo imali kontrolu nad sobom.

Moderno doba je brzo doba. U njemu je premalo vremena za postupnost. Brzi uspjesi skriveni su u životnoj instant lutriji koja obećaje slavu, uvaženost, rješenje problema. Cijena je ista za sve, najčešći dobitak je “nažalost, ništa”. Čak i mali usputni dobici brzo se prokockaju u nove pokušaje stvaranja životnih prečica sve dok se ne ukaže neminovno “nažalost, ništa”. Tek jednom od mnogo stotina tisuća će se posrećiti pravo mjesto u pravo vrijeme, s pravim slučajnim odabirom. A i takva laka zarada je kažu prokleta zarada zbog neprepoznate vrijednosti, rezultat nezrelosti i neprijeđenog putovanja.

Postupnost znači napraviti sebi čvrsto uporište prije kretanja dalje k sljedećoj točki, poput planinara koji zabija klinove, utvrditi mjesto koje će nas uvijek spašavati pri padu, mjesto popločeno malim neuspjesima koji sačinjavaju iskustvo. Postupnost osigurava da s nama raste i “koža iz koje ne možemo pobjeći”. Postupnost, uspon prema svojoj viziji uspjeha sa stabilnim postajama u osvojenim visinama, s kojih se u trenucima odmora pružaju sve bolji, smjeliji i inspirativniji vidici, s kojih postoje čvrste stepenice do zemlje, s kojih se može dosegnuti ruka pomagača. Odstupanjem od postupnosti, padovi su dublji, porazniji i bolniji, vode natrag u uzaludnost, na prvo polje...
Sve što s tog mjesta vidi je “nažalost, ništa”...

(A Horvat, 2019.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.