četvrtak, 28. ožujka 2019.

Nataša Nježić Bublić | Hodnik i njegova priča


Naš hodnik je dugačak. Poput tunela. I vodi do dnevne sobe. U hodniku osjetim miris kuće. Svježeg povrća koje tata donosi sa sela iz bakine bašće već 30 godina. Mahune i mrkva, paradajz i paprika uvukli su se o strop hodnika. Ne bi me začudilo da jednog dana u našem hodniku, bez zemlje i sjemena nikne vrt koji će nas hraniti. U hodniku je i mama. Uvijek prolazi. I kad nije u njemu, njeni obrisi lutaju po hodniku. Što li traži? Svoju prerano i prekasno odraslu djecu. Kad se rastajemo s gostima, u hodniku se još dugo priča, i na ulaznim vratima. Sve ono važno se sabije u trenutke odlaženja. Tu si dajemo poljubce kad se rastajemo. Hodnik je i mjesto gdje stanuju cipele i kaputi. Oni imaju veliku kuću, ali uvijek im fali mjesta. Ne zaboravimo kišobrane. Osobito one koje odu u šetnju i na kavu, a nikad se ne vrate. Hodnik je izgubio na desetine kišobrana. Bože, ljuti li se ili je već navikao na gubitke.

Kad me roditelji ispraćaju u hodniku mi upute pogled nježnosti i prijekora. Nedostajanja i brige. U hodniku je toliko briga ostavljeno na milost i nemilost mopu koji silovito briše pod.

I djed je ležao u lijesu baš u hodniku. Taj lijepi čovjek se opružio kao da spava u vagonu. Rijetki su sretni ljudi i hodnik ga je dostojanstveno ispratio prema drugom svijetu.

U hodniku su i torbe, u hodniku je i glas moje sestre koja viče na mene jer sam joj opet uzela majicu. Hodnik se nikad neće oporaviti od tog bijesa. U hodniku su i njene čizme i moja ogromna ljutnja što imam tri broja veću nogu od nje i ne mogu stati u njenu obuću. A sve njeno je tako ugodno, lijepo i miriši. Teško da ću joj ikada oprostiti broj noge i hodnik to dobro zna. Mora se nositi sa svim našim neimarima.

U hodniku smo se zatekli i kad je za vrijeme Oluje pala krmača i raznijela kuću u susjedstvu. Kako je odjeknulo. Hodnik nas je zagrlio kao da će nas ugušiti. Bilo je tako dobro ostati bez daha u tom trenutku i ostati pritom živ.

U hodniku su torbe koje pakiramo za put na more. Uvijek neku vreću ostavimo. Hodniku je već puna kapa rasprava tko je ostavio kad se vratimo. Uvijek glasno viče, ja sam kriv, ali ga ne čujemo.

U hodniku je telefon.

Sad svi imamo mobitele. A telefon stoji kao mumija na istom mjestu čudeći se kako nikom ne nedostaje, a bio je tako cijenjen. Hodnik zna da je to tako u životu. Nova stvar zamjenjuje staru.

Kakvi su vaši hodnici i ima li u njima priča?

Nema komentara :

Objavi komentar