Darija Žilić | Progledati

Možda zaista postoje bića koja nam, dok spavamo, skidaju mrenu s očiju, ali ne mrenu običnu, već mrenu koja se godinama taložila i zbog koje sve to vrijeme nismo vidjeli ni ljude, ni stvari, ni prirodu. Takvo biće dođe možda samo jednom u životu usnulom čovjeku, onda kad je vrijeme, onda kad je čovjek spreman “progledati” i ne prepasti se svijeta. Zamislimo kako izgleda jutro takvom čovjeku bez mrene. Ustane, protrlja oči i odjednom učini mu se da su obrisi predmeta vidljiviji, da jasnije vidi. Za doručkom, dok lijeno maže maslac na kruh, učini mu se da razumije nečije postupke. Točnije, učini mu se da jasnije razumije uzrok i posljedicu nekog sad već zaboravljenog čina, i to ga viđenje učini smirenijim. Kasnije, dok vozi automobil, na putu prema radnom mjestu, u retrovizoru ugleda siluete nepoznatog bića i odjednom, a da i ne zna razlog, osjeti sigurnost za volanom i mir. Odjednom, nikud mu se ne žuri. Tko si? pita biće, a zapravo pita sebe. U danu kad je “progledao”, čovjek se susreo s ljudima iz prošlosti i s ljudima iz drugog svijeta. Kretao se svijetom živih i svijetom mrtvih i zapravo nije vidio razliku, ali je, polako, nalazio svoje mjesto. “Progledati”, lagano spustiti se na Zemlju, biti donesen iz svijeta sjena u svijet koji čini ledina, cvijeće i trava? Progledati znači oprostiti i sebi i dopustiti da duša otpusti gorčine i da iz nje, kao bijeli leptiri, izlete strahovi i odu u nepovrat. Progledati znači ponovo se roditi, ovaj put iz samoga sebe, odbaciti zmijsku košuljicu samodovoljnosti i naći se gol pred ispražnjenim svijetom, koji unatoč tome ima svoj smisao. A koji je tvoj smisao? zapita čovjek sebe sama. Čovjek zna da je smisao tek biti, hodati, sanjati, ali bez mrene i bez utjehe. Biti radostan, vidjeti svijet u nekom novom obliku, bez povećanja.