Ankica Kale | Kljuse

Od štaglja do polja,
do gazdinske kuće,
on kola svoja vuče
vrijedno
i samo jedno kljuca mu u glavi;
na slavi svoga znoja,
premda bijedno,
nastaviti krug.
A, velik je stasom i krasom
i često svojoj divi se sjeni,
kolone putom bruje i trube,
al' „ to su tuđi problemi“.
Štitnik na očima stegnut
 da pogled ne zaluta;
dok proljeće raskošno cvijeta
i netko pjesmom ga slavi,
on svoga drži se puta i čela,
mrka i ljuta, rže

jer moglo bi lakše
i brže.
Netko, u očaju,  moli
netko iz okova zove,
on kola svoja vuče,
„tko mari za tuđe parole“.

Vjetar oblake roji
i otrovno rasipa sjeme
on kola svoja vuče,
sve drugo su tuđe dileme.