srijeda, 13. ožujka 2019.

Biljana Smolčić | Americana Lapidoptera


Nekoliko kilometara od grada, postojala je ulica zvana Americana. Dobila je taj naziv po raskošnim imanjima bogatih obitelji, nanizanih s obje strane ceste, poput nekih kamenitih skulptura. U njima su živjele ugledne obitelji poslovnjaka, odvjetnika i ostali visoko pozicionirani ljudi, sa velikim plaćama. Na dnu te ulice, udaljene, nekih 720 metra, od te elite, živjele su majka i njena obožavana kćer Lucija. Uistinu, trošna, drvena kućica, bila je zaogrnuta zelenim prostranstvom, sjevernom stranom, zimzelenim gorostasima, stopljenih u raznobojne vitraje poljskog cvijeća. Rijetko tko je prelazio tu granicu raskoši posljednjeg u nizu bogatog imanja, a oni i koji jesu, znali su, upirući prstom, škrto zanijekati ljepotu te kućice i njenih prirodnih dekora.  Lucijina majka je povremeno radila kao čistačica na jednom od tih imanja, kako bi mogla osigurati hranu za njenu razigranu djevojčicu. Dok bi ona radila, Lucija bi provodila vrijeme u prirodi, upijajući mirise divlje kamilice. Zalegla bi među njih i  promatrala nebo i lepet nemirnih ali raznobojnih krila. Znali su oni praviti razne manevre oko cvijeća i po nebu, a ona bi ih s veseljem znala imitirati, trčeći raširenih ruku i bosih nogu, u zagrljaj svojoj dragoj  majci.  Lucijin otac je bio jedna kratka, više usputna stanica u njenom životu, o kojem je najradije šutjela i trudila se da napravi sve kako bi ugodila svojoj maloj princezi.
Jedno jesensko poslije podne Lucija je dočekala majku, s posla, u suzama, jecajući:

„Majko, leptiri kao da više nemaju snage, ispreplićući se u paru, padali su po zemlji.

Cvijeće nestaje. Ajmo ih pronaći pa ih staviti u kuću, da se ugriju i odmore krila.“ 

Majka se sa nekom sjetom blago nasmiješila.  Posjela je Luciju u krilo, tješeći je, objašnjavala joj je, kako leptiri zapravo nikada ne umiru.

„Oni se sa svojim voljenima, u paru, zavuku u kukuljicu i tako spokojno miruju do prvog proljetnog sunca. Tada izlaze iz njih, kao da se ponovno rađaju  i šire svoja krila, kako bi se s tobom igrali. Mila moja, nećemo se miješati u njihov prirodni tok, a naročito u njihove ljubavi. Moraš biti strpljiva do proljeća. Vratit će se, i oni i cvijeće.“
Živjele su one tako mirno i skladno, sve do jedne zime, kada je, ne pamteći jako dugo takav, snijeg zatrpao Americanu i cijeli grad. Tih 720 metara učinili su svoje. Jaki vjetrovi i ne zapamćena hladnoća razboljela su pluća Lucijinoj majci. Njoj je govorila kako se samo prehladila, ne bi li joj ona morala ići po tom vremenu, po lijekove koje si i nisu mogle priuštiti.Umrla je sa mišlju molitve, da Lucija uspije i bez nje, a najviše, da bude sretna.

Luciji je tada bilo, skoro pa osamnaest. Pokopala je majku ispod tih zimzelenih gorostasa i svaki dan sjedila uz humak.

Zima je bila na odmaku.Isprva, Lucija se plašila odlaziti negdje dalje od kuće. Sjedila bi satima pored majčinog uzglavlja, mokrih očiju, razmišljala je  o njihovim zajedničkim trenutcima. Sanjala je kako stoji na trijemu kuće i kako ugleda majku, koja joj se sa osmjehom približavala, obavijena svim onim leptirima, za koje je mislila da će umrijeti i nestati, kao što je na posljetku, umrla i njena draga majka.
To je bila njena posljednja misao o leptirima. Više ih nije čekala niti se veselila proljeću.

Po danu je spavala, a čim bi zašlo sunce, zaputila bi se u grad, šetajući, bez nekog pravog odredišta.
Odgovaralo joj je sivilo i hladnoća ljudi. Stapala bi se u labirintima, neprekidno nižući korake. Otuđila se od sebe same, vječitog pogleda uperenog u pod.

Na ulazu u Americanu, skinula bi cipele, ne mareći za poglede. Kao da je protestirala zbog smrti majke, za koje je krivila, jednim djelićem sebe, i te stanovnike skulptura.

Dok se jednom vraćala iz grada, natmureno nebo odjednom je razlilo svoje kišno korito. Kišnica se gnijezdila između njenih golih stopala.Stala je, kao da se predaje. Ogledala se u lokvama, zavijena u tugu i usamljenost.

U stvarnost, povrati ju topot koraka.Pridignuvši glavu, ugledala je jednog mladog gospodina s kišobranom u šaci, koji se trudio postaviti ga baš točno iznad njene, iako već mokre glave.Upitao ju je gdje živi i je li joj potreban prijevoz. Držeći taj kišobran iznad nje, smetnuo je s uma svu tu kišu, koja se sada njemu slijevala niz lice i tijelo.

Primijetivši to, na kratko se nasmijala, razmišljajući kako je i zaboravila da to može.„Idem kući.“

„Gdje živiš! Mogu li te odvesti!“

Dok su razgovarali, kiša je slabila.

„Živim na kraju Americane. Nije potrebno voziti me. Prošetat ću. Kiša, samo što nije prestala.“

Njega je zaintrigirala njena nezainteresiranost i mističnost.Kiša nije uspjela pomutiti njegovu misao, kako se iza svog tog oklopa, skrilo lijepo i nježno lice.

Ona, pogledavši ga, dobaci još jedan blagi osmijeh, okrene se i nastavi hodati u pravcu kuće.

On, ne pronalazeći u trenutku prave riječi, na kratko potrči za njom te dovikne:

„Ja sam Silvio.“

„Ja sam Lucija.“

Od tada, Često su se sretali. Na početku Americane. Kao da su zanijekali sami sebi, naročito Lucija, kada se treba pojaviti na početku Americane, kao i onaj dan, kad su se prvi puta susreli. Sasvim slučajno, je li. On bi, završivši poslovne dužnosti u gradu, išao kući, a ona bi se tada vraćala ili kretala u svoje besciljne šetnje.

Silvio je bio jedan od onih bogatih poslovnjaka iz niza kamenih skulptura, ali u njegovoj, kao i u Lucijinoj, isprepleli su se cvijeće, leptiri i skromnost duše. Rado bi je pratio duž cijele ulice, do njene, male, trošne kućice u vitrajima. Nije mu smetalo što tako živi. Dapače, u njoj je pronalazio bijeg iz dosadne stvarnosti i hladnih ljudi.

S vremenom se i Lucija opustila. Kada je bila uz njega, imala je osjećaj kako kroz njeno tijelo leprša jato onih krila, u kojima je uživala u djetinjstvu.

S vremenom nisu više ništa prepuštali slučajnosti. Sastajali su se svaki dan, najčešće kod nje. Silvio je primijetio kako se ona tamo najbolje osjećala, a i njemu je prijao mir u tom malom raju, kako bi ga s ljubavlju zvao. Zajednički trenutci na dnu Americane, povezali su ih rekli bi, za zauvijek.

Izgradili su kuću, samo nešto veću, baš pokraj te, gdje je živjela Lucija s majkom.Za Luciju je ta kuća bila kao orden njene ljubavi prema njoj. Vjerovala je da bi, uništivši nju, zauvijek  izgubila dio sebe.
Silvio ju je upoznao, baš onako iskreno do srži, kao i ona njega, pa se trudio ostvariti sve njene zamisli i želje, uvidjevši i sam tu dubinu u njenim htjenjima.

Izmjenjivala su se godišnja doba. Svake godine zajedno su dočekivali buđenje leptira i cvijeća, koji su za Luciju bili kao ponos, potpora i dokaz kako je uspjela, za što je njena majka, za života, najviše strepila i molila.

Jednog od tih sjetnih proljetnih večeri, zasjela je ispred njihove kućice u cvijeću, čekajući svoga voljenog Silvia, da se vrati s posla.Rasprostrla je čipkani stolnjak na mali drveni stol, na kojem je servirala njegovo najdraže jelo. Ubrala je par glavica mirisne divlje kamilice i cikorije, čije su nijanse, bijelih i kobaltno plavih latica, odavale, baš neku mirnoću i sklad , izazivajući joj osjećaj kao kakvu projekciju odnosa i između njih samih.

Znala joj se ponekad uvući ta neka bojazan. Strah, da joj je predivno, kako bi bilo istinito i da bi potrajalo. Prisjećala se dana majčine smrti, kako joj se život u tom jednom danu srušio i kako nije vjerovala u to, da će ikada hodati uzdignute glave i biti iskreno sretna.

Sve bi to nestajalo u trenutku kada bi njen dragi došao i s osmjehom ju snažno privio uza sebe.
Silvio ju je danonoćno obasipao lijepim riječima i poljupcima, s godinama čak i više. Trudio se upotpuniti i dati joj sve za što je bila zakinuta dok je živjela u skromnim uvjetima s majkom.

Kupovao joj je skupocjene kapute, nakit, cipele i raznobojne haljine, u čijim tonovima se ona osjećala kao da je jedna od jata raznobojnih leptira s livade, a ne kao jedna imućna gospođa, što je njega posebno fasciniralo. Često joj se i on znao obratiti, nazivajući je samo njegovim prekrasnim leptirom.
Idilu je prekinula glasna zvonjava telefona. Javila se, očekujući Silvijev glas, jer samo ju je on i zvao, javljajući joj da ranije dolazi ili  da se spremi, jer je vodi na neko lijepo mjesto.

Misli joj prekine duboki glas s druge strane linije, govoreći joj da je Silvio u bolnici, da mu je pozlilo na poslu. Naglo spustivši slušalicu, prestravljena od toga saznanja, navlači svoj kaput, cipele i odlazi u bolnicu. Silvio je imao srčani udar, najčešće nije bio pri svijesti. Bdjela je uz njega par dana. Jednom joj je čak uspio reći: „Leptiru.“ Na što se ona slomila.

Sljedećeg dana kad je došla, već rano ujutro, pozvao ju je doktor sa strane i s emocijom u glasu, rekao joj je, kako je gospodin Silvio preminuo, baš pola sata prije nego je ona došla .

Doktor joj je pričao kako je Silvio imao srčanu manu i kako se čudi što je uopće i živio toliko bez lijekova. Nastavio je pričati još štošta, ali Lucija ga nije slušala. Nju je šok i tuga odbacila negdje daleko, u samo njoj znane hodnike, straha, očaja i tuge.

Čim se osvijestila, izletjela je s odjela, pa zatim i iz bolnice. Kao da bježi. Bježala je, ali najviše od sebe same. Od istog onog osjećaja praznine i očaja.

Opet je hodala. Bez cilja i svrhe. Prisjetila se dana kada je plakala zbog leptira, a majka ju je tješila, govoreći kako oni zapravo nikada ne umiru. To ju je još više razljutilo.

„Leptiri umiru, svake jeseni i nikada se više ne vraćaju isti. Kao što si i ti umrla. Kao što me je zauvijek napustio moj Silvio.“

Hodajući, našla se ispred hotela Hilton. Prisjetila se večera sa Silviom, baš tu na terasi. Sjetila se njihovih pogleda. Večer prije održavao se neki domjenak na toj terasi. Posluga je taman brisala podove, micala ukrase i čistila stolove. Što se sve više primicala terasi, njen pogled je zaokupljalo par cvjetova oko kante za smeće. Nije marila za poglede, niti što je to smeće, a ona naizgled dama u skupocjenom kaputu. Počela je kopati po tome smeću. Naumila je da se dočepa i izvadi svaki pojedini cvijet. Pomalo izgubljena, nije ni sebi mogla do kraja objasniti zašto to radi. Izvlačila je dugačke vrpce, na kojima su bili zavezani raznoliki cvjetovi, poput neki vjenčića. Na ruke joj se kopajući, prolijevali ostaci ne popijenih koktela, lijepio pepel od opušaka i smeđe kreme od slastica sa umazanih salveta. Ljutila se na sve, na svijet, na nepravdu, na Silvia, što ju je ostavio, na majku što joj je lagala.

Kad je nakon nekog vremena bila sigurna da je pokupila svaki pojedini cvijet, smotavši ih oko vrata, kao marame, zaputila se u Americanu.Jecala je, pritiskujući cvjetove na prsima.

Čim je zakoračila na svoje zeleno prostranstvo zalegla je na pod, otpuštajući svaki zavezani cvijet od vrpce  iz smeća, govoreći i misleći kako je svaki od njih sada, baš tu, gdje i pripada.

Iako sama, zapravo je i ona shvatila, da je baš tu, gdje i pripada. Preslaba da oduzme si život. Prestara za novi život, a premlada, kako bi umrla.

Proživjela  je još par igri leptira. Molila je, iščekujući posljednje. Naposljetku ga je i dočekala, među cvijećem, u stolici na trijemu, u snu. Sanjajući kako ima raznobojna krila i kako se budi s njim, na prvom proljetnom suncu.

Nema komentara :

Objavi komentar