Žana Krželj | Čovjek u crvenoj jaketi

Vraćam se iz Sarajeva kosnonoćnom autobusnom linijom. U malom neudobnom autobusu su dva šofera, čovjek u crvenoj jaketi i ja. Prva pauza je u Jablanici. Šoferska večera traje pola sata. Šetam mračnom, pustom ulicom. Čovjek iz autobusa sjedi za velikim drvenim stolom, pije pivo i promatra me.

- Hajde sjed'te, da Vam naručim nešto – kaže onako po bosansku, srdačno i nenametljivo.

- Ne, hvala – kažem i ne pogledavši ga. Ne volim usputne razgovore s nepoznatima. Nešto u njegovom glasu me ipak zaustavi.

Mlad čovjek, tridesetih godina, visok, pravilnih crta lica. Iako je noć, primjećujem tamnu boju kože bez sjaja i bore neprimjerene njegovim godinama. Vidi se da je radnik. Sredina i uvjeti u kojima živiš te ponekad i fizički definiraju. Da je rođen u gradskim i materijalno neopterećenim uvjetima, bio bi jako zgodan. Crvena jaketa, iako isprana, čista je i ispeglana.

Pogled mu je topao i iskren. Kaže da je iz Tuzle i da ide u Međugorje kopati vinograd. Zanima ga odakle sam.

- Iz Splita.

Lice mu se trenutno ozarilo.

- Imam jednu sliku koju godina nosim u svom sjećanju. Putovali smo iz Zadra za Split. Onaj trenutak kad sam ugledao Vaš grad i sva ta svjetla u daljini pamtit ću cijeli život. To je nešto najljepše što sam ikad vidio. I umrijet ću noseći tu ljepotu u mojim mislima. Sjećam se da sam pomislio kako mora da su jako sretni ljudi koju tu žive.

- Da, ta je slika jedan od razloga zbog kojeg smo svi mi zaljubljeni u naš grad i smatramo ga najlipšim na svitu.

- Pa i jest najljepši na svijetu – razdragano me gleda.

- A jeste li svi vi tamo sretni?

- Jesmo! Kad je sunce i lijepo vrijeme, i kad sjedimo i pijemo kavu, i kad gledamo more, sretni smo. Kad sunce zađe, onda nam je isto kao i ovdje. Nezadovoljstvo i besparica. Mnogo je nezaposlenih.

- Pa jel' i kod vas ljudi prosvjeduju?

- Je, prosvjeduju isto kao i u Bosni. Jučer je pred zgradom Predsjedništva u Sarajevu bilo dvadesetak ljudi. Tako je i kod nas. Nekolicina prosvjeduje i misle da mogu nešto promijeniti. Ostali piju kavu i smiju se onima s transparentima.

- Ni ja nisam otišao na prosvjed u Tuzli.

- Ako Vi imate posao, Vaši ga prijatelji nemaju. Trebali ste otići.

- To mi je i otac rekao.

Pognuo je glavu.

- Plašio sam se da me netko ne ubije. Imam dvoje djece.

Pogledao me posramljeno.

- Moji prijatelji nemaju posao. Ni ja ga nemam. Radim ponekad za nadnicu u vinogradima u Međugorju. Da, trebao sam otići.

Iznenadila me tolika otvorenost. Osjetih i poštovanje i sažaljenje u isti tren.

- Ma bit' će posla. Vi ste dobar čovjek. Dobrim ljudima uvijek dođe ono što im treba i koliko im treba. Samo treba vjerovati.

- U Boga?

- Ne govorim o Bogu. Govorim o vjeri u nekog ili nešto što je jače i veće od nas. I ako vjerujete, doći će na bilo koji način sve ono što Vam pripada.

- Ja sam musliman.

Gleda me kao da očekuje neku negativnu reakciju.

- Nije važno koje je čovjek vjere. Na kraju krajeva, sve je to jedan te isti Bog. Svejedno je kako ga nazivamo.

Ovo mu se sviđa. Priča mi kako se penjao na Brdo ukazanja u Međugorju. Ako ljudi iz cijelog svijeta, svih boja i stranih vjera za koje nikad nije čuo, dolaze u Međugorje i idu na Brdo, pa zašto da i on ne ode. A ljudi u Međugorju su, kaže, dobri. Često ga zovu da dođe raditi. Dobije 50 konvertibilnih maraka dnevno (cca. 200 kn), bude tamo desetak dana, odnese obitelji novac pa se vrati.

- Je, u pravu ste, stvarno sve dođe kada treba.

Ponovo me pita hoću li da mi nešto naruči. Kavu, kolu, pivo... bilo što. Ne želim da pomisli kako neću da uzmem piće od njega. I dok mu objašnjavam da ne pijem ništa dok putujem, shvatim da on misli kako nemam novaca ili možda  gotovine za piće. Ovdje kartice ne pomažu.

Dirnuta sam. Koliko mora biti dobar čovjek koji radi za nadnicu, ima dvoje djece i milijun egzistencijalnih problema, a ipak želi nepoznatoj ženi naručiti piće jer misli da je žedna.

Zagledao se negdje u daljinu, a onda me pogledao, gotovo sa strepnjom, kao da ga je nešto uplašilo.

- Mislite da ljudima novac dolazi po zasluzi?

- Ne dolazi po zasluzi. Mnogo je ljudi koji ga nemaju, a zaslužili su ga.

- Pa o čemu se onda radi?

- Valjda o  horoskopu. Nekom se zvijezde rasporede bolje, nekom lošije. Osobni horoskop može ispričati mnogo toga o bivšem i budućem životu neke osobe, o njegovom karakteru i njegovim sklonostima.

- Ne znam što da mislim o tome. Nikad nisam čuo tako nešto. Nikad nisam imao svoj horoskop.

Otvorila su se vrata od restorana. Šoferi su bili spremni za nastavak putovanja. Zaspala sam. Probudila sam se u Mostaru. Čovjek u crvenoj jaketi stajao je pored mog sjedala i pružao mi ruku.
Imao je čvrsti stisak.

- Zapamtio sam sve što ste mi rekli.

Uzeo je svoj ruksak, provukao se između uskih sjedala i veselo pozdravio šofere.

- Sve će biti dobro. Gospođa je rekla da će sve biti dobro.

Ovo nisam očekivala. Odjednom mi je postalo žao sto sam mu, onako bunovna od sna, bez riječi pružila ruku.

Stajao je na peronu. Sam. Tri i pol sata ujutro. Tužno je kad te nema tko dočekati.

Htjela sam mu mahnuti na odlasku, ali se nije okrenuo. Prometnik ga je pozvao u ured. Vidjela sam kroz prozor kako se smije.

Nadam se da će na nekom budućem putovanju i meni netko reći kako će sve biti dobro.