četvrtak, 21. veljače 2019.

Nada Vučičić | Polarna hladnoća



Brodovi su mirovali u luci
kao da su od papira, za igru spremni,
i vlak je, na stanici, drijemao bez pokreta.
Dugo su se naše oči gledale,
mračne kao noć bez mjesečine,
pepeo ugašene vatre poslije dugih kiša.
Govorili smo o svjetlosnim godinama,
kraju dana kad će zakišiti,
o djeci što su već odrasla,
o novcima kojih nikada nema dosta...
I o bajci koje više nema!
Ne!
Bajka je govorila nama! Tiho bez plača, bez riječi.
Mrtvi ne plaču, ne sjećaju se, ne govore ništa.
Onda smo mi dva "ništa na bezbrojnu" krenuli,
Ja u trajekt za otok,
ti u autobus za kući.

I luka je bila mirna, bez užurbanosti
I nekako je bilo zima pa sam požalila
što nisam ponijela bundu
i onaj šal što je ostao kod tebe.

Nema komentara :

Objavi komentar