nedjelja, 10. veljače 2019.

Luka Tomić | Ako nas u sutonu života ne shvate kao jedno


Ako nas u sutonu života ne shvate kao jedno
Umrijet će 'mjesto nas nebo pod kojim
smo se voljeli
Koliko krivnje će tada sjesti na naše ruke
ne mogu znati
kao nepouzdani svjedok ovaj je svijet
s tisuće laži i jednom istinom

Da li je bilo vrijedno koračati do kraja, do zida
pa polegnuti glavu na hladnoću koju sam moraš osjetiti
i kao dijete vjerovati u život, u osmijeh, u čudo
koje si mi donijela ti prvim poznanstvom
nikad se to neću upitati
Pola sekunde s tobom širi se u meni i danas
nekim svoji putem i načinom da izroni u sjećanju prstiju oka
ili tuge koju si otjerala od mene

Ako u sutonu života
netko osmisli dan samo da bi taj vremenski odlazak odveo tvoje stope
iz moga srca utišanog prerano i trzajem smrti
izlit ću noć u svako svjetlo, ugasiti sve svijeće voskom iz oka
pa upaliti zvijezde oko tvoga boka
da vidim na tvom nebu sašiti mjesec od ostataka nade što je imala pokriće
u nestašnom, drhtavom zagrljaju dviju tišina koje se razumiju
I ostat ćeš tu gdje se tvoj odlazak ne pamti


Mi smo slobodni, mi smo svjetlo kojim sunce briše svoje sjene
Mi smo bezbolna ljepota što spava na trnju i trpi
Da su samo usne na usnama mi bi bili mrtvi
U oluji besmisla čuvajmo svijeću izgrađenih snova
toplina dječjih misli neka sliči našoj molitvi
iz koje se rađamo jaki poput kamena i potpuno nebranjeni
kao nutrina oblaka

Neka se još jednom obistini mjesec tvoje duše u vodi mog oka
zapjevaj mi prstima po koži
Neka, neka na licu traga tvoga strada sumnja
da zbog toga što i lažna ljubav ljude razmnoži
ona prava i ne postoji

Mi smo iz istog duha poslani
da omekšamo zrak i riječi,
ja pjesme pišem, a ti ih dišeš

Neka otpadnu moja jedra s tvoga broda
kad uploviš u ona mora koja te vode u ruke ljubavi
veće od mojih
Neka moja borba tu zadobije poraz
jer s tog dlana kliziš u sve što je dobro

Ako nas u sutonu života ne shvate kao jedno
volimo se kroz jutro siromaha
Između jastuka i vedrog neba
vjernost je jaka ili mrtva,
Neka, neka nas ugledaju kako se ljubimo
siti zvijezda najbližih mjesecu
Neka, neka nas promatraju u prašini
kako se grlimo kao da su zlatni naši zidovi
kao da nam slava od nas samih dolazi
Shvatit će, da moje ulice pod snijegom
i tvoje užarene ljetom čuvaj nas dvoje kao jedno



Nema komentara :

Objavi komentar