Tomislav Beronić | Izdavači su poduzetnici, i po definiciji moraju iz svojih ulaganja izvući neku dobit. Nema u tome ništa loše.

Razgovor vodila Gordana Malančuk

Tomislav Beronić, rođen je 9. srpnja 1965. u Vukovaru. Osnovnu školu završio je s odličnim uspjehom u Borovu naselju, a Matematičku gimnaziju u Vukovaru. Nakon odsluženog vojnog roka, školovanje nastavlja na Zagrebačkom sveučilištu, studij matematike i cestovnog prometa. Za vrijeme studiranja upoznaje suprugu s kojom je do današnjih dana. Nikada nije radio u struci prometnog inženjeringa, već cijeli život provodi kao programer. Izdavaštvom se počeo ozbiljno baviti još kao student. Radio je u Studentskom listu, prvo kao tehničar, zatim novinar i na kraju jedan od urednika. S jednim kraćim prekidom, cijeli život je bio privatni poduzetnik. Desetak godina je sa suprugom živio u Švicarskoj i Njemačkoj. Planirali su još nekoliko godina biti u Austriji, ali zbog obiteljskih razloga su odustali od te ideje i naselili se u selu Krnjak kraj Karlovca. Imaju jednu kćer, koja će uskoro napuniti 19 godina, a po kojoj je glavna junakinja Pete dimenzije dobila ime.

Njegov debitanski roman "Peta dimenzija" objavljen je u studenom 2016. u nakladi Redak. U listopadu 2017. kao najbolji roman iz područja spekulativne fantastike osvojio je književnu nagradu ARTEFAKT 2017. Nagrada je uručena na Filozofskom fakultetu u Rijeci u sklopu konvencije fantastike RIKON.

Nastavak "Pete dimenzije" pod naslovom "Tajanstveni tekton" izdan je početkom studenog 2018. godine u suradnji s izdavačkom kućom Beletra s kojom je napravljeno i reizdanje Pete dimenzije.

U izradi je četvrta knjiga. Da bi napisao treću, autor tvrdi da mora prvo završiti četvrtu. Treća i četvrta će izaći istodobno kad i nova interaktivna web stranica i aplikacija i to će onda biti cjelina PETE DIMENZIJE.

Knjiga je dostupna za online čitanje na web stranici: http://5d.ured.hr/; na wattpadu

https://www.wattpad.com/story/139006262-peta-dimenzija

Autorska prava za izdavanje zvučne knjige ustupio je Udruzi slijepih i slabovidnih grada Karlovca – USKA. Zvučna knjiga je snimljena uz podršku Radio Karlovca i dostupna je na CD-u kod USKA te u MP3 formatu na web stranici http://5d.ured.hr/.

Dobro nam došao Tomislave. Reci nam, za početak, kako si se odlučio napisati knjigu?

Spontano. U početku sam počeo bilježiti svoja razmišljanja. Bile su to više filozofija i fizika. Okidač je bio u ljeto 2014. na Šolti, na odmoru. Godinu i pol kasnije mi se toga prilično nagomilalo, najmanje pedesetak kartica teksta i tada se odnekuda pojavila glavna junakinja pa sam u 2-3 dana složio sinopsis i odlučio ta razmišljanja presložiti u obliku romana. Onda sam na tome radio polako. S guštom. Za svoju zabavu i radost. Oni koji su se na ovaj ili onaj način domogli dijelova rukopisa (u prvome redu rodica Nataša sa Šolte) poticali su me da to zgotovim i objavim. I tako je "Peta dimenzija" krenula put tiskare...

Knjiga se bazira na istraživanjima Nikole Tesle i bežičnom prijenosu energije. Znači li to da si o tome razmišljao? Mislim, to nije uobičajena tema o kojoj ljudi svakodnevno razmišljaju. Neki su čak zlobno komentirali kako si ciljano pisao o Tesli pošto je prošla godina bila u njegovom znaku?

Nije to nešto od jučer, barem ne kod mene. I stvarno nema baš nikakve veze s time što je Tesla sada opet popularan. O Teslinoj ideji bežičnog prijenosa energije razmišljam skoro 40 godina. Zamisli samo kakav bi svijet bio bez dalekovoda i kablova? Prekrasan. Barem za mene 😃 Muka mi je od silnih kablova po kući i radnoj sobi. Svega toga ne mora biti ako se primijeni ono što je Tesla patentirao prije više od stotinu godina. Zato sam kao "podlogu" knjige stavio baš istraživanja bežičnog prijenosa energije. Urednica Beletre Sandra Pocrnić Mlakar je sugerirala da u redizajnu drugog izdanja i prema novom ugovoru istaknemo Teslin lik. Meni je to bilo sasvim ok, i zato se Tesla našao na naslovnicama novih knjiga.

Vratit ćemo se na Sandru poslije, no teorija o bežičnom prijenosu u tvojoj knjizi, čini se vrlo realna. Misliš li da bi bežični prijenos energije doista i mogao zaživjeti u stvarnosti?

Tehnološki gledano, radi se o poznatoj, priznatoj i patentiranoj tehnologiji. Naravno, potrebno je to još razraditi i podići na višu razinu, kako se to uobičajeno govori. Ali s te strane ne bi trebalo biti većih problema. Pravi problemi su u komercijalizaciji. Kako kontrolirati potrošnju, kako je naplatiti, kako regulirati i spriječiti krađu? To su pitanja na kojima je "pao" Nikola Tesla. Suvremena tehnološka rješenja, pa ako hoćeš, i globalni gospodarski trendovi nude različita rješenja. Sada je više pitanje postoji li volja da se to stavi na dnevni red - politička, ekonomska volja. Volio bih to doživjeti. Možemo to poistovjetiti s emitiranjem TV i radio signala. Svakome je dostupan. I opet su se pronašli načini kako iz svega toga izvući prihode. U nekim slučajevima to je kroz pretplatu, a u drugima kroz komercijalizaciju sadržaja...

Vidim da si i sam istraživao o temi o kojoj pišeš. Jesi li razmišljao i o tome koje osobe (stručnjaci) bi bili sposobni da Teslinu ideju privedu kraju?

Na svakom boljem tehničkom fakultetu postoje kadrovi koji bi se mogli tome posvetiti. Na čuvenom MIT-u u SAD-u radi i jedan Hrvat, prof. Marin Soljačić koji je već objavio i neke radove na tu temu. On je čak osnovao kompaniju pod nazivom "WiTricity" (http://witricity.com/). Nešto radi INTEL, nešto Toyota. Kako rekoh, nije to toliko tehnološki upitno. Pravi problem je u tome što bi to značilo promjenu svijeta. Trebalo bi ukloniti dalekovode, promijeniti uređaje, vozila... Za neke kompanije to bi bio krah dok bi druge od tog profitirale. Dakle, ne trebaju nam tu sada neki novi Tesle, neki novi genijalci. Uostalom vrijeme velikih umova je iza nas. Sada se znanost razvija u sve većim timovima jer su istraživanja postala složenija, vremenski zahtjevnija i, naravno, skuplja.

Ti si to sve sažeo u svojoj knjizi. Koliko ti je bilo potrebno da ideju staviš na papir a da ista bude logična?

Nekoliko sati mi je trebalo za napisati poglavlje "Vizija" u drugoj knjizi. Išlo je to brzo jer sam, kako rekoh, imao iza sebe godine razmišljanja o tome. Dakle, ne radi se tu o ničemu što je neka moja vizija ili moja zasluga ili sam ja na bilo koji način pridonio u cijeloj toj priči. Ja sam samo pisac koji je izvukao "prašnjavu" temu i malo je obradio. Ako se s vremenom pokaže da je Peta dimenzija okidač koja je potaknula promjene, bit će mi, naravno jako drago.

Glavna junakinja je žena, dr. fizike Dorothea Eden, a knjigu si napisao iz ženske perspektive. Kako to?

Jedno je što je knjiga napisana u prvom licu jednine ženskog roda. To je ispalo slučajno, ali sam nastavio raditi tako jer mi je to baš cool i nemam problema s time. Isticanje uloge žena u znanosti kroz povijest, i uopće ravnopravnosti žena i muškaraca u svakom pogledu - smatram nečim što bi trebalo biti potpuno normalno. Kada bi se na povijest gledalo primarno kroz doprinos znanosti, kulturi, medicini, obrazovanju, odgoju djece i jačanju obitelji, žene bi imale potpuno ravnopravan status s muškarcima. Nažalost, u povijesti u kojoj dominiraju ratovi, vojne pobjede, nasilja svake vrste u ime vjere ili rase, žene su uvijek padale kao prve žrtve. Naš pogled na povijest treba redefinirati tako da kraljevi, vojskovođe i siledžije svih vrsta budu na društvenoj ljestvici ispod znanstvenika, umjetnika i humanista oba roda...

Kako je knjiga i na koji način pronašla svoj put do čitatelja?

Prvi čitatelji su bili prijatelji i rodbina. Tako to, valjda, uvijek biva. Oni su me poticali da knjigu objavim. S obzirom da sam imao dugogodišnji staž u izdavaštvu znao sam proceduru. Ipak, moje iskustvo je bilo uredničko i novinarsko. Biti autor je ipak nešto sasvim drugo. Za početak sam knjigu objavio u elektronskom obliku na "Kobo" i "Amazonu". Učinak nije bio baš poticajan jer te platforme nisu baš prijateljski raspoložene prema hrvatskom jeziku. Poslao sam dopise svim izdavačkim kućama u Hrvatskoj do čijih sam kontakata uspio doći. Njih četrdesetak. Četvero mi je odgovorilo negativno. Ostali nisu niti odgovorili. Jedinu konkretnu ponudu mi je dao splitski "Redak" i tako je knjiga otišla u tiskaru. Uz to sam nekako saznao za "Wattpad" i objavio Petu dimenziju na toj platformi. To mi je donijelo puno čitatelja i komentara, i praktično je "ispucalo" Petu dimenziju u širi krug. S obzirom da sam programer, napravio sam vlastitu web stranicu 5d.ured.hr (prvo ime je bilo petadimenzija.ured.hr) i na toj stranici objavio cijelu knjigu - besplatno. I tako je, malo po malo knjiga krenula na svoj put. Eh, u svemu tome moram istaknuti da sam otkrio i kako na facebooku postoje razne književne grupe i učlanio sam se u jednu. Ta grupa postoji još uvijek i zove se Knjigolovac. Kasnije sam postao članom i drugih grupa, ali ova mi je ostala najdraža i u njoj sam doma. To mogu zahvaliti prvo tebi Goga, jer si mi vrlo jednostavno i prijateljski poželjela dobrodošlicu u svijet za koji nisam niti znao da postoji. Hvala naravno i Barbari i svim Knjigolovicama i Knjigolovcima s kojima sam proveo brojne zabavne sate.

Bilo mi je zadovoljstvo i hvala ti na spominjanju. Moram ipak reći, da knjiga nije bila toliko dobra, ne bi niti postala popularna u književnoj sredini. Ali ipak dolazim do zaključka da su društvene mreže bile okidač za uspjeh Pete dimenzije. Smatraš li da je to u redu što se tiče književnosti? Gdje je nestao onaj stari običaj odlazaka u gradsku knjižnicu? Misliš li da smo se sada fokusirali samo na internetske preporuke? Gdje je u tome svemu bit književnosti?

Društvene mreže su komunikacijski alat, jednako kao što je TV ili radio ili novine. Društvene mreže su omogućile da pravo glasa, odnosno pisane riječi, imaju svi, ne samo urednici i novinari. To je ona vrijednost koju "kontrolirani" mediji nikada neće imati, niti mogu imati. Meni više znači pohvala koju je jednostavnim riječima napisala neka čitateljica ili čitatelj mojih knjiga, nego ono što je napisao profesionalni književni recenzent. Zašto? Zato što je pisano od srca. Zato što ta čitateljica/čitatelj to nije morala/morao raditi, ali ju/ga je nešto potaknulo da ipak napiše svoj osvrt. Doduše, nemam se što žaliti. Sve književne kritike koje sam dobio su pohvalile moj rad i zbog toga sam sretan. To mi naravno puno znači, ali mi ipak malo više znači ono što je došlo od strane publike. Knjižnice su, recimo tako, cilj svakog autora. Meni je cilj da moje knjige budu u knjižnicama, i u knjižarama, te da ih čitateljice i čitatelji tamo mogu pronaći, posuditi ili kupiti. Jedna od aktivnosti koju u tom smislu provodim je i predstavljanje knjiga u organizaciji gradskih knjižnica. Smatram da su se "alati" predstavljanja književnih djela publici promijenili, i pomaknuli prema elektroničkim medijima pri čemu je Internet definitivno dominantan.

Na tome ti čestitam. A opet postoji dosta razlika između onoga što obični ljudi čitaju naspram onoga što struka misli da bi trebali čitati. Znači li to da mi ne znamo prepoznati kvalitetu?

Kvaliteta će opstati neovisno o tome što struka misli. Evo, ja sam svjedok sa svojih pedesetak godina, kako neka književna djela koja je struka u doba moga djetinjstva isticala kao vrhunac književnosti, danas tonu u zaborav. Zato što ih nitko više ne čita. Čak ni đaci u školama. Drugi je problem što izdavači danas niti ne uzimaju rukopise na čitanje pa se autori niti nemaju prilike afirmirati. Na svu sreću postoji internet i platforme poput "Wattpada" koje omogućavaju autorima da dođu do publike i mimo izdavača. Što se tiče ocjene kvalitete, danas je jako teško nekome tko ima izgrađen sustav vlastitih vrijednosti nametnuti nešto kao kvalitetu. Posebno ne u nečemu što je vremenski zahtjevno, kao što je čitanje knjiga. Kreni od sebe. Tko te može natjerati čitati neku knjigu koja ti je dosadna nakon 10 ili 20 stranica. Pa neka je struka uzdiže u nebo, jednostavno ćeš je odbaciti i uzeti u ruke nešto što ti je čitko....

E sada dolazimo do onoga pitanja koje me malo i muči. Znači, napisao si knjigu poslao izdavačima s vrlo malo odgovora. Onda si takoreći poslao "slavan" na društvenim mrežama i odmah si dobio ponudu izdavača (i to ne bilo kojega, nego Beletru) za nastavak i reizdanje Pete dimenzije. Po tome sudeći može se izvući zaključak da niti izdavači nisu stručni u svom poslu, nego povodljivi. Šta ti misliš o tome?

Izdavači su poduzetnici, i po definiciji moraju iz svojih ulaganja izvući neku dobit. Nema u tome ništa loše. Dapače. Loše bi bilo kad tako ne bi bilo. Danas će svatko spremno potpisati ugovor s J.K.Rowling ili Dan Brownom jer su zvučna imena. Međutim J.K. je godinama odbijana od strane izdavača koji, siguran sam, nisu niti prelistali, a kamoli pročitali njezine rukopise. Sada ugovor s njom vrijedi milijune jer naprosto jamči da će knjiga proći na tržištu. Eh, sad. Naše tržište ne može se mjeriti sa svjetskim. Ima tome više razloga. Između ostalog tu su i ekonomski razlozi. Ali ja problem vidim u tome što izdavači nemaju razrađenu strategiju probijanja novog autora na tržište. To za posljedicu ima okretanje samoizdavaštvu ili barem ključnim elementima samoizdavaštva, a što na kraju loše utječe na međusobne odnose između izdavača, autora i publike. Ukratko, izdavači su generalno zakazali u ulozi spone između autora i publike, a to ih onda košta. I to doslovno. Knjige se manje prodaju, a bez prodaje nema niti zarade.

A kako je uopće došlo do suradnje sa Sandrom Pocrnić Mlakar i dali si zadovoljan s njom?

Kraća verzija glasi otprilike ovako: kad sam spremio za objavljivanje drugu knjigu potražio sam izdavača. Razmatrao sam čak pet mogućnosti od kojih je jedna bila potpuno samoizdavaštvo, a jedna i prvi nakladnik, "Redak". Ideje koje mi je izložila urednica "Beletre" Sandra Pocrnić Mlakar su mi najviše odgovarale. Dogovorili smo drugo izdanje "Pete dimenzije" i prvo izdanje nove knjige "Tajanstveni tekton" i to smo odradili na zadovoljavajući način. Nešto je možda moglo biti bolje ili sretnije riješeno, ali to nije bitno. Bitno je da su knjige u knjižarama, kod distributera, da su promovirane na više razina, a sada je na publici da donese svoj sud. Kad završim rukopise treće i četvrte knjige, sigurno ću ih prvo ponuditi Beletri. To je s moje točke gledišta prirodni proces.

Rekao si da za napisati treći dio moraš prvo napisati četvrti dio. Pa u kojem stadiju pisanja si s njima?

Radim na tome kad uhvatim vremena. Od četvrte knjige, koja će biti zbirka kratkih priča, napisao sam oko 15%. Međutim, time sam riješio dovoljno da sam mogao kompletirati sinopsis za treću knjigu, "Vrijeme snova". Od nje imam napisano preko sto kartica, što je skoro trećina (imat će između 300 i 350 kartica). Preko zimskih blagdana sam bio dosta produktivan i mogao sam brzo pisati. Sada su me malo pritisnule poslovne obveze pa već dva tjedna nisam napisao niti riječ.

Osobno smatram da za napisati kvalitetnu knjigu potrebno je vrijeme, puno rada, čitanja, te prepravljanja. Već kada smo kod toga, tko je tebi bio uzor u pisanju?

Da. Pisanje jest zahtjevan proces. Osim toga što si navela, kod mene puno vremena odlazi i na istraživanje. Možda čak najveći dio vremena. Nemam nekoga koga bih istaknuo kao uzora. Mogu nabrojati pisce koji su mi bili dragi. Recimo u mladosti sam obožavao Julesa Vernea, kasnije sam čitao sve što mi je palo pod ruku. Dan Brown mi je, naravno, odličan. J.K. Rowling, Tolkien, Umberto Eco... Od naših su mi jako dragi Pavao Pavličić i Zoran Lisjak. Nisam baš ljubitelj klasika, mada sam ih "po dužnosti" gimnazijalca od reda sve pročitao, i čak pobrao petice za radove o njima. Naprosto, mislim da takvoj literaturi nije mjesto u školama već tek na fakultetima. Književnost u školama treba biti suvremena, jer je na toj razini, cilj približiti književnost djeci, potaknuti ih da čitaju s razumijevanjem, te da na osnovu toga, nauče izražavati svoja mišljenja.

Tvoj stil pisanja je definitivno najbliži onome Dan Browna. Čak te i uspoređuju s njime. Smeta li ti to ili ti imponira?

To je kao da mi je netko dao orden. Dan Brown je stvarno odličan. On smjesti radnju u vrlo kratkom vremenu - uglavnom je to jedan dan, i na to potroši 300-400 kartica. Radnja mu je vrlo dinamična, tema ima "debelu podlogu", iznese jako zanimljiva razmišljanja i "potrese" način razmišljanja čitatelja. Svaka mu čast! Zasluženo je među najboljima.

Spomenuo si da klasičnoj književnosti nije mjesto u školama nego tek na fakultetima. Zašto?

Zato što smatram kako je glavni cilj obrazovanja djece u osnovnoj i srednjoj školi u predmetu materinskog jezika, razviti njihovu sposobnost generiranja i izražavanja vlastitih misli i stavova. Dakle, naučiti ih da razumiju što pročitaju, odnosno čuju, te da kvalitetno prenesu svoja razmišljanja u pisanom i govornom obliku. Nažalost, kod nas dominira pristup u kojemu djeca uče "što je pisac htio reći", a što je taj pisac živio prije 100 ili 200 godina, i što njegov sustav vrijednosti ne postoji nigdje više (osim u knjigama), to našem sustavu obrazovanja nije bitno. Smatram takav pristup pogrešnim, ponavljam, na toj razini obrazovanja. Učiti klasike je ok za nekoga tko studira književnost, tko će se tome posvetiti. Zato bi djeci u osnovnoj i srednjoj školi primjerenija literatura bila nešto što je napisano sada, što odgovara njihovoj stvarnosti, što spominje mobitele, avione, automobile, internet, nogomet, facebook.... Koliko je djece ikada u živo vidjelo funkcionalni tkalački stan; razboj, ili kovačnicu ili vodenicu? Kako će se oni poistovjetiti s time? Neće! Za njih je to obična gnjavaža na žalost njihovih frustriranih profesora i izluđenih roditelja. To jednostavno nema smisla...

Obećao si ustupiti prava na audiovizualne knjige Udruzi slijepih i slabovidnih grada Karlovca - USKA. Nedavno je održana i promocija tvojih knjiga u tom obliku. Postao si i počasni član njihove udruge. Pa kakav je to osjećaj i kakvu korist oni imaju od toga?

Prije dvije godine ustupio sam Udruzi slijepih USKA autorska prava na izdanje zvučne knjige "Peta dimenzija", a prije nekoliko tjedana i na zvučno izdanje "Tajanstvenog tektona". Prva zvučna knjiga je objavljena, i u tom projektu su svoj doprinos dali i Karlovački prvi radio i Karlovačka tiskara. Vjerujem da njihova podrška neće izostati niti za drugu knjigu. Osnovni ciljevi koje smo tim projektom htjeli postići su: dati našim sugrađanima s oštećenjima vida, priliku za uživanje u suvremenoj književnosti, te ukazati široj zajednici na to da se s malo dobre volje može podići kvaliteta života i u tom području. USKA je nesebično donijela odluku da snimljene CD-ove ustupi besplatno knjižnicama koje imaju audio odjel na kojemu zvučne zapise posuđuju slijepi i slabovidni. Osobno, čast mi je što sam sudjelovao u tome. Čast mi je što me članovi USKA smatraju prijateljem. Čast mi je što ću na svakom predstavljanju svojih knjiga gdje god išao, moći predstaviti i zvučnu knjigu, i uručiti je potpuno besplatno lokalnoj knjižnici ili lokalnoj udruzi slijepih. Potajno očekujem da se i netko od mojih kolega pisaca odvaži na sličan korak i učini neku sličnu gestu. Ljudi su društvena bića i smatram prirodnim da jedni drugima činimo dobro kad god možemo.

Znači nema tu nekoga profita osim obostranog zadovoljstva?

Dobiti, u novčanom smislu, nema. USKA je mogla, doduše, odrediti i drugačije. Mogla je CD-ove pustiti u prodaju i od ostvarene zarade financirati neku svoju aktivnost. To bi isto tako bio odličan potez. Ipak, uprava je odlučila podijeliti cijelu nakladu CD-ova, a dogovorno smo zvučne datoteke objavili i na mojoj web stranici (http://5d.ured.hr) tako da ih svatko može preuzeti, slično kao na Wattpadu. Preuzimanje je dakle, potpuno besplatno. Jedino je potrebno registrirati se nekom važećom e-mail adresom. Jednostavnije nije moglo.

Svaka pohvala toj gesti. Sada se ja pitam, kakve koristi ti sam imaš od svoga pisanja pošto se tvoje knjige na ovaj ili onaj način mogu čitati sasvim besplatno?

Recimo to ovako. Onaj tko želi imati moje knjige u svojoj biblioteci u papirnatom obliku, a sada u izdanju Beletre što stvarno izgleda krasno, taj će je svakako kupiti. Poslovni model koji je sastavni dio ugovora s Beletrom je takav da u tom poslu nisam u novčanom gubitku. Eh, sad, "Tajanstveni tekton" nije javno objavljen u digitalnom obliku, nego samo u tiskanom. Knjige tog žanra se u Hrvatskoj ne prodaju u velikim nakladama, a kad uzmeš u obzir da distribucija pojede najmanje polovicu cijene, pa još odbiješ trošak produkcije, autoru stvarno ostane jako malo. Ukratko - pisanje u Hrvatskoj nije isplativ posao od kojega se može samostalno živjeti. Čak i pisci koji su izdali desetke knjiga imaju neki stalni posao, profesorski ili kakav drugi. Tako će to biti sve dok izdavači ne budu u mogućnosti isplatiti autorski honorar od barem 10.000 EUR za jednu knjigu, jer je to donja granica koja bi autoru omogućila da može koliko toliko pristojno živjeti.

Onda, konačni cilj tvog pisanja bio bi?

Imam više ciljeva. Primjerice, cilj mi je kompletirati trilogiju (plus Index tektona) i završiti interaktivnu web stranicu. Drugi cilj mi je plasirati knjige na englesko govorno područje. To je jako zahtjevan proces, i do sada nisam uspio pronaći model kako to izvesti. Ukoliko ostvarim drugi cilj, onda bih mogao razmišljati o tome da postanem pisac profesionalac... Do tada ostajem programer.

Sad mi se nameće logično pitanje. 40 godina si razmišljao o temi o kojoj si pisao u trilogiji Peta dimenzija + Index tektona. Pa šta onda možemo očekivati od tebe u budućnosti? O čemu bi mogao pisati nakon dovršetka trilogije? Ostaješ u istom žanru, ili?

Imam nekoliko ideja. Niti jedna još nije potpuno sazrela. Jedna je tema dosta realistična, vrlo suvremena i lokalna... možda dok je odlučim staviti na papir više niti ne bude aktualna. Druga ideja ostaje u domeni SF-a... nešto na tragu gdje sam sada. Ta druga ideja mi je, osobno, puno zanimljivija. Treća mogućnost je nešto što bih radio zajedno s još jednim slikarom, a nije isključeno i s još nekim iz drugih umjetničkih disciplina (glazbenikom, fotografom, pjesnikom...). To bi bio pravi multiumjetnički projekt na lokalnu temu. Eh, sad... kako za sve to treba vrijeme, a ja moram programirati da bih pokrio životne troškove, pisanje će biti i dalje samo hobi... Pa koliko stignem - stignem.

I za kraj... Ima li nešto što želiš da čitatelji znaju o tebi, a nisam te pitala?

Hm... Ne pada mi ništa na pamet.... Mislim da sam dosta otvorena osoba, da ću barem pokušati naći zajednički jezik sa svakim. Ne kažem da ću u tome svaki puta uspjeti, ali ću rado odgovoriti na svaki upit koji mi dođe na chat i stvarno mi je drago kada god dobijem bilo kakvu povratnu informaciju od čitateljica i čitatelja....