subota, 9. veljače 2019.

Igor Petrić | Čovjek izgubljenih sjećanja


Duboko u nutrini vlastitog ponosa
mali čovjek tiho plače, jeca
nad životom kojeg živjeti više ne zna.

Sve nekako i proći će osim ožiljaka vremena
utisnutih duboko, duboko pod kožu,
a oni izbrisati se ne mogu.

Ništa se ne događa, ne mijenja danima.
Nitko ne vidi i nitko više ne pita kako mu je.
Gdje nestale su sve te male riječi utješne?
Gdje razum počinje, gdje završava?
Pita se,
sav u grču vlastitog egoizma koji u bol se pretvara,
nepodnošljivu bol koja razjeda ga iznutra.

Ničega nema, sve nestat će kada pusti
posljednju suzu svog potrošenog života.

Ovo svijet je čudan, nepoznat
i čini ga ranjivim danas,
ranjivijim no inače, jer danas,
danas je poseban dan,
dan kada ostavlja samoga sebe,
svoje tijelo bez riječi,
svoje tijelo u slikama.

Nestrpljiv, pita se zašto,
zašto svemu ovome još nije došao kraj?
Pita se, skriven od ljudi i samoga sebe,
skriven u ludilo vlastitih promašaja.

Ništa se ne događa, ne mijenja danima,
koji kao nacrtani nespretno vise iznad ponora
u koji nestabilan um izgubljenih sjećanja polako ponire,
duboko, duboko sve do dna,
povlačeći za sobom cijeli jedan svijet
stvoren davno prije
samo za njega.


Nema komentara :

Objavi komentar