četvrtak, 21. veljače 2019.

Ana-Marija Posavec | Dišemo


Ti dišeš
još uvijek u vjetru nad granama i krovovima
Pratiš mi korak radni –
uspavanim očima kroz koru drveća;
Pored njih prolazim veljačom – čekajući proljeće
– naše proljeće
dane naših rođenih dana

Tvrde smo – obje
Tvrda smo zemlja – ti mrtva
Ja živa
Tvrde k’o kamen; plodne kao znak – slične.
Svijetu disanjem prkosne.
– dišemo nad granama i starim krovovima
Pratim te,
sanjarim besramno
na travkama dok me njišeš vjetrovnim rukama
kao na pravim svojim, živim –
ranih devedesetih.
Otrovna si u nedostajanju; boliš me

Pečeš me, mama…
K’o ljuta rana od metka;
Nosim te, majko – u slabinama
Zrno moje proljetno
od devet milimetara...

I smiješimo se – ja gluposti ljudskoj
neograničenoj
i nepredvidivom brzom životu;
Ti istom njemu – kroz ranu moju
nabijaš na kolac Inat.
U zbilji
Gdje smo bile nekoć jedno
čuvaj malih dvanaestero
– voli kao pri rođenju me
i javi se
Ovog proljeća.
Vjetrom;
Ljubicama,
Očima svojim krupnim,
kosom vatrenom i smijehom grlenim
Čega svijet je moj željan.
– dišimo – dišemo...

Majko – u kori smo drveća dahom.


6.2.19.

Nema komentara :

Objavi komentar