subota, 26. siječnja 2019.

Marica Žanetić Malenica | Grad darivan kraljicama


Moji portugalski dani - Dan treći

Batalha-nedovršeni dominikanski samostan
i crkva Santa Maria da Vitoria
Napuštamo Porto jednog sunčanog i toplog listopadnog dana i krećemo dalje. Mašemo slikovitom i gostoljubivom gradu kojemu nostalgično kažem zbogom. Do viđenja je ipak upitno iz više razloga.

Putujemo prema jugu i zaustavljamo se, kako se to zna reći, in the middle of nowhere, ispred golemog zdanja – nedovršenog dominikanskog samostana i crkve Santa Maria da Vitoria s prekrasnim klaustrom. Ovo remek-djelo portugalske gotičke arhitekture poznate po manuelskim elementima dio je UNESCOV-e kulturne baštine, u što ni trena nismo dvojili. Na upit otkud u ovoj pustopoljini ovakvo golemo zdanje doznajemo da je samostan od svijetlog vapnenca dao podići kralj Ivan I. slaveći pobjedu nad Kastiljancima 1385. nedaleko od ovog mjesta, na maloj uzvisini kraj Aljubarrote. Ova sjajna pobjeda osigurala im je 200 godina neovisnosti od Španjolske, pa je samostan danas simbol portugalskog suvereniteta i moći dinastije Avis.

Remek-djelo portugalske gotičke arhitekture
 Gradnja opatije započela je 1388., a tijekom naredna dva stoljeća svi kraljevi su se potrudili ostaviti nekakav trag. Pa se tako dogodilo da je kralj Duarte započeo gradnju osmerokutnog mauzoleja, koju je, u neko doba, zaustavio Manuel I, preusmjerivši sredstva za izgradnju samostana Jeronimos u Belému. Ipak, većina ukrasa u tzv. Nedovršenim kapelama potječe upravo iz doba njegove vladavine. U zgradi kaptolskog sabora danas počivaju dva neznana vojnika iz Prvog svjetskog rata, pa smo svjedočili ritualu smjene straže. U Kapelici osnivača je grobnica Ivana I. i njegove engleske supruge Phillipe od Lancastera. Za njih nije vrijedio onaj bračni zavjet „dok nas smrt ne rastavi“, jer oni i u vječnosti snivaju ležeći jedan pokraj drugoga ruku pod ruku. A njegovo geslo „Por bem“ (Za dobro) upisano je na grobu. Tijekom obilaska najviše sam se divila gotskim lukovima oko klaustra koje ukrašavaju kameni čipkasti uresi, koji ih čine tako bajkovitim. Na kraju sam u Samostanskom koritu, u kojemu je još uvijek očuvana fontana iz 15. stoljeća, oprala ruke od sve te megalomanije i častohleplja. Redovnici su ih također tu prali, ali iz nešto prozaičnijih razloga – prije i poslije jela.

Osim ovog gotičkog dragulja ovdje u Batalhi (na portugalskom - bitka), kako se naziva ova lokacija, nema se što vidjeti. A i bolje da je tako. Bilo bi previše za ovo malo mjesto, kojega niti bilo ne bi da bitke bilo nije.

Obidos, bijeli grad ili Kraljicin grad opasan je zidinama
Nastavljamo grabiti kilometre ceste koja vodi prema živopisnom gradiću Obidosu, u koji se mora zaustaviti na putu za Lisabon. Jer, kažu da je to najromantičniji portugalski grad. Iako ovaj tzv. bijeli grad, s nešto više od 3 tisuće stanovnika, i nema osobito burnu prošlost, ima dva zanimljiva povijesna detalja, koji ga čine turistički privlačnim. Naime, tamošnji dvorac (Castelo de Obidos) je 1210. kralj Afonso II. darovao svojoj ženi Urraci, a poslije njega i kralj Dinis ga je, kao vjenčani dar, podario svojoj supruzi Isabeli. Stoga su, od 13. stoljeća pa sve do 1883., Obidos i okolna imanja bili u vlasništvu portugalskih kraljica, pa je nazivan i Kraljičin grad.

Dvorac je 1950. proglašen nacionalnim spomenikom, a u njemu je danas luksuzni hotel.

Detalj iz glavne ulice u Obidosu
Druga zanimljivost je da se u crkvi Igreja de Santa Maria (u vrijeme Maura tu je bila džamija), smještenoj na glavnom gradskom trgu, u 15. stoljeću vjenčao budući kralj Afonso V. u dobi od 10 godina sa svojom rođakinjom Isabelom (9 godina).

U gradić smo ušli kroz Porta da Vila (južna vrata) iz 18. stoljeća, koja se sastoje od kapelice čije su zidine ukrašene već više puta spominjanim plavobijelim pločicama (azulejosima) koje predstavljaju Isusovo stradanje, dok je na svodu kruna od trnja. Vrata imaju dva niska ulaza koja su sprječavala prodor neprijatelja u grad okružen zidinama koje vode do zamka na brežuljku i dojmljivog panoramskog pogleda. Izgubljeni u metežu uskih uličica i višejezičnom žamoru, vratile smo se u neko davno, srednjovjekovno vrijeme  kada su prinčevi iz sna poljupcem budili usnule ljepotice. Zašto smo napučile usne, nemam pojma.

Žinža - liker od morello višnje u jestivoj šalici
U glavnoj ulici (Rua Dierita), popločanom kaldrmom, smiješe nam se kućice bijelih fasada ukrašene duž kuteva plavim ili žutim prugama te puzavicama, bugenvilijom i raznim drugim detaljima. Uglavnom su prenamijenjene u kafiće, restorane, suvenirnice i prodavaonice tamošnjih specijaliteta (vina, likera, kozjeg sira...).

Nasmiješeni domaćini nas dočekuju nudeći žinžu (Ginja de Obidos ili Ginjinha de Obidos), zapravo liker od morello višanja (višnjevac) u čokoladnim čašicama koje nakon ispijanja pića - pojedete. Zapravo, to je tek varijanta (rekli bismo otvorena verzija) griota, ali ovdje atraktivan specijalitet.

Kupujem komplet s bočicom i dvije čokoladne šalice da nazdravim s nekim dragim po povratku doma.

U Obidosu se svakog proljeća održava i dvotjedni Međunarodni festival čokolade u razdoblju od ožujka do svibnja.


Rua Dierita
- glavna ulica u Obidosu u funkciji je turista
Uvijek kad idem na put obećam sebi da neću kupovati suvenire koji ne služe ničemu osim skupljanju prašine, a ipak sam iz Obidosa otišla u društvu jednog keramičkog pijetla.

Istina, po legendarnom pijetlu, koji je postao portugalski nacionalni simbol, i najboljoj keramici poznat je jedan drugi grad – Barcelos. Ali, kako on nije na našoj ruti, šareni, kočoperni pjetlić putuje sa mnom u Hrvatsku iz Obidosa. Legenda kaže da je jedan galicijski hodočasnik na putu prema španjolskom svetištu Santiago de Compostela prenoćio u Barcelosu. Kad je namjeravao krenuti dalje optužen je za krađu srebra nekog bogatog zemljoposjednika koja se te noći dogodila. Sudac ga je na brzinu osudio na smrtnu kaznu vješanjem. Kao posljednju želju tražio je od tamničara još jedno viđenje sa sucem, koji je blagovao u svojoj kući. Na trpezi je upravo bio poslužen pečeni pijetao. Krivo optužen Galicijac rekao je sucu da će upravo pečeni pijetao dokazati njegovu nevinost tako da će ustati s pladnja i zakukurikati. Sudac u to nije povjerovao te je vapaj nesretnika zanemario. Međutim, kada su hodočasnika objesili, pijetao je doista ustao i zakukurikao. Iznenađeni sudac otrčao je do vješala gdje je optuženik ipak uspio nekim čudom preživjeti vješanje zahvaljujući slaboj omči. Mnogo godina kasnije Galicijac se vratio i isklesao Cruzeiro do Senhor do Galo, križ koji nosi spomen na legendu o barceloskom pijetlu. Danas je izložak Arheološkog muzeja na otvorenom u ovome gradu.
  
Samostansko korito i fontana iz 15. stoljeća
Osamdesetak kilometara do Lisabona brzo je prošlo. Nakon smještaja u hotel slijedi prva večernja šetnja i to avenijom Liberdade, jednom od najpoznatijih europskih avenija, građenom po uzoru na Champs-Elysees, s nekoliko trgova (Restauradores, Rossio i Comercio). Stigli smo kroz slavoluk do grandioznog kipa kralja Josea I. na trgu Praça do Comércio i sjeverne obale ušća rijeko Tejo na kojoj ovaj grad leži. Pod okriljem noći gledali smo se Lišboa i ja sanjarskim pogledom. 
 
   

Nema komentara :

Objavi komentar