ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Marica Žanetić Malenica | Fado – glazba čežnje i tuge


Moji portugalski dani - Dan peti

Sintra, šarmantni gradić pod zaštitom UNESCO-a
Budim se u jedno vedro i vjetrovito jutro. Pratitelj puta nudi nam dvije opcije: slobodan dan u Lisabonu ili izlet uz nadoplatu. Ne znam zašto, ali uvijek sam za nadoplatu. Vadim eure i podilazim svojoj rastrošnoj znatiželji. Kao i mnogo puta prije, nisam zažalila.

Prvo odredište bila je Sintra (30 km od Lisabona), šarmantni gradić pod zaštitom UNESCO-a, koji je nekad bio poznato odmorište povlaštenih. A gdje su vladari obitavali tu je zasigurno i palača. Izgrađena je po nalogu kralja Ivana I. krajem 14. stoljeća na mjestu gdje su nekoć  živjeli maurski vladari. Dograđivana je početkom 16. stoljeća u maurskom stilu, a i poslije, pa se može reći da je to vrlo dojmljiv spoj raznih i različitih stilova.

Karakteristična je i po čudnovatim stožastim dimnjacima koji se uzdižu visoko iznad palače, ljetne rezidencije portugalskih kraljevskih obitelji sve do 1880-ih. Palača 1910. postaje nacionalni spomenik. Šetajući se njezinim prostorijama našla sam se u Arapskoj sobi (ukrašenoj lijepim azulejos pločicama), Sobi grbova (na stropu su grbovi 72 portugalske plemićke obitelji), pa u Sobi labudova (bivša dvorana za bankete, čiji je strop podijeljen u panele ukrašene labudovima) i Sobi sirena. Mojoj pričljivoj prirodi najugodnije je bilo u Sobi svraka, koje su mi značajno namigivale sa stropa. Priča kaže da ih je Ivan I. dao nacrtati kao prijekor dvorskim damama koje su provodile vrijeme u praznom blebetanju. Što sad svraka ima s tim, pitam se?!


Palača pena na najvišim vrhovima planine Sintra
čudna je kombinacija arhitektonskih stilova
Nakon šetnje ovim ljupkim gradićem, u kojemu je jedna od zanimljivosti i Muzej igračaka, penjemo se do spektakularne palače Pena, ugniježđene na najvišim vrhovima planine Sintra. Ova prva europska romantičarska palača vrlo je čudna kombinacija arhitektonskih stilova - mješavina gotike, renesanse, egipatske i maurske arhitekture. Rezultat je, svejedno, čarobno privlačan. Nešto ovako bajkovito i nestvarno vidjela sam još jedino u Bavarskoj, gledajući s nevjericom u dvorac Neuschwanstein. Pena je sagrađena u 19. stoljeću za Dom Fernanda II. (zvali su ga kralj „umjetnik“), supruga kraljice Marije II. Gospodin je zaželio ljetnu palaču okruženu vrtovima (prostiru se na više od 200 hektara i u njima se uzgajaju brojne egzotične biljke) i popunjenu neobičnim predmetima iz cijeloga svijeta. Skromni životni san da ima ovu ekstravagantnu palaču ispunio mu se 1885., iste godine kada je i umro. Što reći, čovjek je imao peh! Nakon proglašenja Republike palača je 1910. postala muzej.

Ovdje završava kopno
i počinje more
„Ponta mais ocidental do continente Europeu“, natpis je koji svaki turist, došavši u Portugal, želi vidjeti svojim očima. Ni mi nismo izuzetak. Poseban je to osjećaj doći do Cabo da Roca (Stjenoviti rt), najzapadniju točku Europe i Portugala. Vjetar nemilo puše i baca me tamo-amo kao da sam ptičje pero. Borim se, moram Atlantiku pogledati u oči. Na kamenoj stijenki uklesan je natpis „Ovdje završava kopno i počinje more“. Riječi su to Luisa de Camoesa, najpoznatijeg portugalskog književnika, čiji se nadnevak smrti slavi kao Dan Portugala. Gledamo se oceanska sila i ja, i u glavi mi se, od straha, respekta ili nečeg trećeg, roje stihovi. Dok su drugi odlazili s certifikatom da su ovdje bili, ja odlazim s novom pjesmom. I fotkom sa svjetionikom na vrhu 140 m visoke hridi.

Na povratku se zadržavamo u poznatom ljetovalištu Cascais. Nekadašnja ribarska luka  promijenila je svoj osobni izgled nakon što su tu, krajem 19. stoljeća, počeli nicati ljetnikovci bogatih Lisabonaca, nekako istodobno s odlukom kralja Luisa da prebaci svoje ljetne aktivnosti u ovdašnju tvrđavu. U ovom, danas modernom naselju stanovništvo se još uvijek bavi ribarstvom.

Povratkom u Lisabon dobivamo slobodno vrijeme da predahnemo i skockamo za odlazak na  večeru i obvezni – fado.

Cabo da Roca je najzapadnija točka Europe i Portugala
Pakiram se kako bih sutra spavala koju minutu više. Pažljivo umatam u robu nježnu torbicu od pluta, koju ću s proljeća šetati Splitom. Da, dobro ste pročitali, ovdje se ženske torbice rade uglavnom od pluta, jer je njegova uporaba zaista višestruka. Pa se od njega izrađuje: odjeća, obuća, šeširi, pojasevi, nakit, lepeze, podmetači, čepovi... Portugal je najveći proizvođač pluta na svijetu te ima 7 tisuća četvornih kilometara nasada hrasta plutnjaka. Proizvode oko 30 milijuna plutenih čepova dnevno. Dom Pierre Perignon, francuski redovnik koji je pravio vino, oživio je u 17. stoljeću uporabu pluta kao bezokusnog i bezmirisnog čepa za vino. Sabiranje pluta je zahtjevan posao, a sastoji se u ljuštenju kore stabala tijekom ljeta. Pojedino stablo dozrijeva za ljuštenje svakih deset ili više godina.

Nakon što je kofer, onako nabubren, bio spreman za sutrašnji pokret, prvi put ovdje odijevam haljinu i s prijateljicom se pridružujem ekipi koja odlazi na ribarsku večeru. Naravno, uz neku juhu s neidentificiranim sastojcima, obvezan je bakalar na jedan od načina. Ovaj mi je bio najsličniji našem brujetu. Nakon večere počinje program. Uz jednu točku njihovog nacionalnog plesa tijekom večeri uglavnom smo slušali fadiste - pjevačice fada. Fado je, poput bluesa, izraz čežnje i tuge. Doslovno znači sudbina, a termin se koristi i za pojedinačnu pjesmi i za sam žanr. Glazba izvire iz koncepta poznatog kao saudade, što znači čežnja i za onim što je izgubljeno i za onim što nikad nije postignuto, zbog čega i jest tako nabijena emocijama. Stanovnici Lisabona njeguju ovu dirljivu glazbu u kafićima i restoranima više od 150 godina. Prva velika fadista bila je Maria Severa, o kojoj je snimljen i prvi portugalski zvučni film iz 1931. Njezin skandalozni život i rana smrt (u 26-oj godini) ključni su za povijest fada. U sjećanje na nju sve fadiste na nastupima nose crni šal. Više od pola stoljeća glavna predstavnica fada bila je Amalia Rodrigues (1921.-1999.), njihova kulturna ikona. U fadu se obrađuju razne teme, a pjevaju ga i žene i muškarci uz pratnju akustične gitare (guitarra) i viole.

Da napomenem još i to da i oni, kao i susjedi Španjolci, njeguje tradiciju borbe s bikovima, ali cavaleiro (borac s bikovima) ga nikad ne ubija u areni.

Sutra napuštamo Lisabon, mi koji nismo njegovi stanovnici. Ali, Madonna jest. Kažu da se seli u Portugal te da je 2017. u Sintri kupila veličanstveni mini dvorac iz 18. stoljeća, izgrađen u mađarskom stilu.

Čast Lisabonu, ali kad bih još jednom bila u prigodi odletjeti put Portugala - sletjela bih u Porto.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.