Poznavala sam ljude velike kao brdo,
I neke druge opet, žuborave ko voda.
Neki su imali krila a neki korijenje tvrdo,
Stojeći usred svijeta ko stabla krivonoga.
Neki su mekani bili, drugi zli i sekantni,
Mizoginični treći, a četvrti na svoju.
Sebeljubivi redom, ponekad akuratni,
A ponekima nisu bile daske na broju.
Neki su bili vretenca, koje bi pojele svrake.
Neki ko jegulje glatki, u sebi čuvali struju.
Čarape nosili s luknjom i misli naopake,
O tome, da im po krvi crne krtice ruju.
Bilo je među njima i žena od formata.
Teglile teške su knjige, zidale piramidu.
U tišinama gorkim kovale riječi od zlata,
Sličile su na Ištar, Hekatu i Izidu.
Znala sam njihove jezike, moćne strasti,
Želju za slavom što te skrha ko hašiš lako.
Gorjeli su u vatri, u njenoj bili su vlasti.
Svi su pjesnici bili. Ili bar mislili tako.
28. januara 2019.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.