srijeda, 23. siječnja 2019.

Marica Žanetić Malenica | Coimbra – portugalcima najdraži grad


Moji portugalski dani - Dan prvi

Kada pobrojim pojmove poput pijetao, azulejos, pluto, fado, bakalar, vino, mramor, vjetar... očekujem da ćete ih lako podvesti pod zajednički nazivnik. Ako ne ide od prve, dodat ću još  diktatora Salazara, nogometaša Eusébija, moreplovca Vasca da Gamu u nadi da dvojbe više  nema. Vodim vas u najzapadniju europsku zemlju - Portugal. 

Sjedim u drugom redu zrakoplova naše prijevozničke tvrtke kojim je, piše na metalnoj pločici u mojemu vidokrugu, putovao i sveti otac Ivan Pavao II, u listopadu 1998., prije točno dvadeset godina. Preda mnom su otprilike tri sata leta, za koje pilot kaže da neće biti baš kao po pamuku. A u meni bonaca, kakvu uvijek osjećam kada idem nahraniti znatiželjnu dušu i staviti na kušnju već umorno tijelo. Čitam knjigu pjesama jedne Dragane i smješkam se zgodnoj domaćici koja mi nudi omanju pravokutnu kartonsku kutiju. Otvaram je žurno i velikim dječjim očima istražujem sadržaj. Dobro osmišljen obrok s poveznicom maslinova ulja nudi mi malo pršuta, kockice sira u ulju, pastu od zelenih maslina, fine krekere i ušećerene bademe. Priznajem, maštovita  reklama za naše dalmatinske delicije. I dok ja revnosno grickam ušećerene bademe ćutim da smo ušli u najavljeno turbulentno područje. Prisluškujem mrmljanje onih oko sebe i sjetim se one prijateljičine da „u avionu nema ateista“. Bit će da je tako!

Kad smo, pomjerajući kazaljke sat unazad, uz pljesak posadi sretno sletjeli na aerodrom „Humberto Delgrado“ u širem središtu Lisabona, koji godišnje prihvati 26 milijuna putnika, bila sam spremna za šetnju još jednom zemljom u kojoj do sada nisam bila.

Stara bazilika u Fatimi
Odmah na aerodromu ulazimo u autobus kojim nas simpatični Ricardo vozi ka prvom   odredištu - Fátimi. Nije ovo hodočasnika tura, ali kako doći u Portugal, a ne svratiti u jedno od najvažnijih svetišta, ono Gospe Fátimske ili Gospe od svete krunice. U tom mjestašcu ukazala se dvjema pastiricama (Luciji i Jacinti) te pastiru Franciscu, koji su prvi put ugledali njezin sjajni lik u stablu hrasta crnike (česmine) 13. svibnja 1917. Ukupno je bilo šest ukazanja, svakog 13-og u mjesecu, od svibnja do listopada. Na tom je mjestu 1919. podignuta kapelica s njezinim kipom (Capela das Aparições), a devet godina poslije i neobarokna bazilika od vapnenca, ukrašena kipovima svetaca. Toranj joj je 65 metara visok, a esplanada dva puta veća od trga sv. Petra u Rimu. Fátima je okupljalište mnoštva hodočasnika i to 12. i 13. svibnja i listopada.

Unutrašnjost nove fatimske bazilike
Kako se broj hodočasnika stalno povećavao, na velikom trgu nasuprot stare bazilike podignuta je 2007. nova bazilika s 8 tisuća sjedala. Papa Ivan Pavao II (čiji je kip na trgu) je 2000-te blaženima proglasio Jacintu i Francisca (umrli su kao djeca), a Lucia je postala redovnicom i umrla 2005. Sahranjeni su u staroj bazilici. Kako je upravo 13. svibnja 1981. izvršen i atentat na papu Wojtylu (navodno je to bilo naviješteno u trećoj fatimskoj tajni naknadno obznanjenoj) u Gospinoj kruni je pohranjen taj metak. Inače, religija je u Portugalu odvojena od države još 1910.

Vrijeme je za nešto pregristi. Šetamo se sad već pustom Fátimom u potrazi za prvim portugalskim objedom. Ovdje je bakalar namirnica broj 1, pa smo, prijateljica i ja, jele  zapečeni bakalar i popile po čašu crna vina.   

Panoramski pogled na Coimbru
Nastavljamo put i uskoro nam se ukazuje Coimbra, grad s više od 100 tisuća stanovnika, poznat po jednom od najstarijih i najznamenitijih svjetskih sveučilišta, a koje je ujedno najstarija i najveća visokoškolska i istraživačka ustanova u Portugalu. Priča o ovom sveučilištu započinje u Lisabonu 1290. kad ga je kralj Dinis I, odgovarajući na crkvenu zamolbu, utemeljio kao prvo na Pirinejskom poluotoku. Tijekom 12. i 13. stoljeća Lisabon i Coimbra su se oko njega dobrano natezali, pa je jedno vrijeme (od 1308. do 1338.) i bilo u Coimbri. To rivalstvo prekinuo je 1537. kralj Ivan III trajno ga premjestivši u svoju ovdašnju palaču na brežuljku Alcaçova s dojmljivim panoramskim pogledom.

U to srednjovjekovno doba studiralo se kanonsko i građansko pravo, medicina i književnost (gramatika i filozofija), sve dok ministar predsjednik Marguês de Pombal svojim reformama 70-ih godina 18. stoljeća nije proširio nastavni program. Kako bi se studenti pojedinih fakulteta međusobno razlikovali, a nosili su crna odijela i toge, stavljali su na toge vrpce različitih boja, pa se i danas, slijedom tradicije, u svibnju, po završetku akademske godine, ceremonijalno spaljuju vrpce (Queima das Fitas).

Sveučilište u Coimbri pod zaštitom je UNESCO-a
Ovaj sveučilišni kompleks stjecište je brojnih studenata (oko 20 tisuća), ali i turista, jer ovdje se ima što vidjeti. Najdulje smo se zadržali u Ivanovoj knjižnici, nazvanoj po Ivanu V, za čije je vladavine, početkom 18. stoljeća, uređena postojeća građevina u baroknom stilu (izgrađen portal) te sagrađen barokni toranj (Torre da Universidade), čije je zvono i danas u službi studenata, najavljujući im bitna školska događanja. U prostorijama knjižnice, ukrašenim pozlatom i egzotičnim drvom pohranjeno oko 300 tisuća knjiga. Kako se ne bi narušila odgovarajuća mikroklima, tijekom dana može ući najviše 160 ljudi, a knjige, koje smo s poštovanjem i izdaleka promatrali, namijenjene su isključivo znanstvenicima, i ne mogu se iznositi. Izlazimo na prostrani središnji trg gdje moju pozornost privlači golemi kip Ivana III, zaslužnog za stalni boravak Sveučilišta u Coimbri, uvrštenog 2013. na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Nakon što smo prošetali i Kapelicom sv. Mihaela s dojmljivim manirističkim oltarom, orguljama i kićenim stropom te zidovima obloženim azulejos pločicama, iz gornjeg dijela grada naziva Almedina (tu su nekad živjeli tek uzorci visokog plemstva, svećenstvo te studenti) spustili smo se, strmim i vijugavim uličicama, u nama primjereniji donji dio grada Baixu, gdje je, na obali rijeke Montego, cvala trgovina i obrtničke radnje.   

Studentski grad Coimbra, koju su osnovali Rimljani kao Aeminium, i u kojemu su rođena šestorica kraljeva, je centar središnjeg dijela zemlje i peti po veličini grad, koji je, po nalogu prvog portugalskog kralja Afonsa Henriquesa bio prijestolnica od 1139. sve do 1256. Ima u ovom šarmantnom gradu, koji ljeti opusti a s jeseni živne, velebnih sakralnih objekata poput Stare katedrale, najljepše romaničke građevine u zemlji ili, pak, crkve i samostana Santa Cruz te starog i novog samostana klarisa Santa Clara. Tu su i najveći portugalski botanički vrt, rimski akvedukt iz 16. stoljeća, park u kojemu je smješten Portugal dos Pequenitos (umanjenice – makete najljepših portugalskih građevina, kao i pagoda te hramova koji simboliziraju daleke krajeve bivšeg portugalskog carstva).   

Kažu da upravo ovaj grad Portugalci najviše vole. Svidio se i nama dvjema pa smo se pod okriljem noći prošetale njegovom pješačkom zonom, gdje nismo mogle odoljeti izlogu jedne slastičarnice. Voditelj puta skrenuo nam je pozornost na najpopularniju portugalsku slasticu – pastel de nata. A njegova riječ – nama zapovijed! S okusom fine slastičarske kreme u ustima hitamo u hotel i tonemo u san.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.