Kolumne

utorak, 22. siječnja 2019.

Ana Rajković | Čekajući samoubojstvo


Stari je pjesnik Valent Barnat sjedio sam. Bio je osamljen i danima izgubljen u svijetu, sačinjenom od kolaža sjećanja, doživljaja i ustajalih emocija, koje je čuvao kao što stara frajla čuva ljubavne ugrize iz mladosti. Već iz daljine vidjelo se da je izmožden, umoran i duboko razočaran. Prošlo je, barem prema njegovom proračunu, više od godine dana koliko je u ovoj pustopoljini, skupljao hrabrost da nastavi obiteljsku tradiciju niza samoubojstva, koji je preskočen tek u jednom koljenu. Bio je to slučaj starog djeda i gradskog advokata Viktora Ganze, po kojemu je djelomično i dobio ime. Djed Ganza doživio je 88. godina života, bez da je i jednom podignuo ruku na sebe. Tako je nastalo uvjerenje da je urok konačno skinut s obitelji. Kasnije se pokazalo kako se ipak radilo o zabludi, odnosno da je djed Ganza bio samo izuzetak koji je potvrđivao pravilo.

Osjećajući pritisak u prsima, gledao je u stari revolver, koji se nalazio na stolu ispred njega. Taj olinjali Gasser, sa smeđom drškom, obasjan sjenom, trebao je okončati njegov život. Okružen žegom i ustajalim zrakom, prisjetio se svih samoubojstva u obitelji. Od lude tete Edite, koja si je zahrđalim čavlom probila žilu na vratu, preko ujaka koji je platio kurvi da ga uguši za vrijeme sad-mazo igrarija do njegove majke koja je bila najmanje inovativna po tom pitanju. Ona se jednostavno prepustila morskim valovima, koji su je u tamnocrvenoj haljini i s školjkama u kosi izbacili baš ispred kuće tete Edite, koja je tih dana, kako se kasnije pokazalo, planirala atak na svoju veliku, plavu, vratnu žilu. Smatrao je da je on predestiniran za veliko ritualno oduzimanje vlastitog života. Da je to u genetici njegove familije. Gotovo dio obiteljske tradicije. Plus on je i pjesnik, pijanac, kurvar – imao je sve predispozicije. To su ujedno bile i tri socijalne aktivnosti u kojima je bio najbolji.
   
I dok su sjećanja navirala Barnat je sjedio ispred oronule kolibe, koja je bila ispunjena propuhom, dok su oko nje visjele lijane, koje su se jedva probijale kroz žegu i vonj mrtvih životinja u daljini. Naviknuo je već starac i na vonj i na lešine…., jedino što nije mogao razumno prihvatiti bila je suha, dosadna žega koja je uvijek dolazila u kombinaciji s omaglicom, pa mu se ponekad činilo kao da živi u vlastitom snu. Jedno što je jasno vidio bio je Gasser na stolu.

Obavijen nezgrapnim životom, lomio je beskvasni kruh, pažljivo ga dijeleći na jednake dijelove. Promatraču sa strane činio se kao da nekada veliki pjesnik, svakoga trena očekuje nekog gosta. Pazio je da je svaki komad bude jednoga oblika i veličine. I koliko god se trudio da napravi jednake šnite, one su bile asimetrične i izobličene, nalikujući više na omanje izlučevine nekog plućnog bolesnika.
Sjedeći tako u osami vlastitih misli, Valent Barnat prebirao je po komadima kruha, gledajući ih sa svih strana, pokušavajući, pri tome shvatiti kako svih ovih godina nije stekao praksu harmoničnog kasapljenja. Dok je pokušavao shvatiti krušnu degeneričnost, kruškolike kapi znoja padale su mu s lica. Cijelo je  vrijeme imao osjećaj da neki Karađoz upravlja ovom šumom i budno pazi na njegove komade kruha. Unatoč tomu, uporno je s gotovo pokušajima kirurške preciznosti, iznova pokušavao stvoriti savršene male popečke.

I dok je rezbario krušne oblutke, u sjećanje je prizivao ono što ga je uvijek smirivalo i na određeni način još uvijek uveseljavalo. Bile su to mekane ruke ulične prostitutke na njegovom falusu. Sve su mu više nedostajali noćni susreti u velikom zelenom parku, koji mu se u tim zlatnim užicima, činio kao Edenski vrt, gdje se na razvalinama grijeha, predavao dugim, crnim noktima, koji su grebli njegova rutava leđa. I onda, najčešće na vrhuncu noćnog susreta, nad visokim raslinjem parka, dolazile bi tri-četiri sivkaste ptice, sa bijelim kljunovima, koje su nalikovale na nekakve pariške lanterne. Bilo je to za njega gotovo nadnaravno iskustvo, kojemu se uredno vraćao svakog četvrtaka nakon tri čaše viskija i ritualne svađe sa četvrtom suprugom. Najčešće, tamnoputa prostitutka, mu se poput zmije obavijala oko butina, koje su treperile pod njezinim rukama. Ponekad se čak znao i uplašiti njezinog lica dok je bila u ekstazi. Djelovala mu poput unakaženog mesa, koji samovoljno vrši invaziju na njegovo suho tijelo.

Noć je već bila u dubokom tamnom zanosu, kad je sjećanje na noćne susrete izblijedio. Na stolu je i dalje stajao Gasser, kojemu je Barnat uputio pogled ispod oka. Jutrošnja je kava još uvijek bila na stolu. Njezin opojan miris je već davno nestao, a dim se izgubio u šumskoj iznutrici. Nije mogao odlučiti hoće li prekinuti sjećanje s dva-tri gutljaja crnog soca, ili će nastaviti prebirati po prašnjavim uspomenama, koje su vonjale po starim poplunima njegove bake. Ali, što će drugo raditi, nego živjeti u prošlosti. Vrijeme oko njega kao da je stalo. Jedino mu je tijelo govorilo da vrijeme prolazi. Ruke su bile naboranije, debele plave žile sada su kao cinične guje obavijale njegove ruke i vrat. Odraz u ogledalu mu je odavno postao mrzak, pa ga je izbjegavao u širokom luku, kao što je nekad izbjegavao svoju treću ženu. 

Mimo volje, uspomene su se i dalje lijeno probijale kroz prašinu starih zvuka. Dok je gledao u noćnu svijetlost, u sjećanje mu je dolazio miris alepskog bora i monstruozna scenografija s visoko podignutim zastavama te njegova slika u sredini. Bio je sve što je oduvijek htio – vječno čuđenje u svijetu. Veliki pjesnik, pun viskija i mirisa nikotina. Tada su se još uz njega privijala ispijena djevojačka lica sa svojim izvještačenim osmjesima, koje su ga vabile u svoje već okaljane odaje. Uživao je u tome. Topio se u njihovim pogledima, koji su prolazili kroz njegove četiri sijede vlasi na glavi. Znao je da je ružan, da ima veliki podbradak i pivski trbuh. Unatoč tomu, te mlade, putene djevojke stajale su poput sardina. Znale su za njegovu slabost i bile su je spremne iskoristiti. Čak i sada, nakon svih ovih godina, mogao je u ovoj sklepanoj, drvenoj nastambi nanjušiti njihove parfeme, čuti im hod ili rukom proći kroz njihovu kosu.  I one su mu se na trenutke činile kao izrodi, kojima je suđeno da plaze po njemu. Iz očiju im je izlazila neka čudna svjetlost, za koju je Barnat bio uvjeren da je povezana s demonima koji su ga pratili kroz život.

Ovakva su ga sjećanja ponekad opskrbila s dozom hrabrosti, pa je u nekoliko navrata, od kojih je posljednji bio svega pet dana ranije, pokušao staviti gasserovu smeđu cijev pod vrat i opaliti. Iako mu se činilo da je svaki put sve bliže, da si zaista raznese glavu, još uvijek nije imao hrabrosti. To ga je dodatno oneraspoložio kao i njegovi hladni, jutarnji koraci, koje je šuma osluškivala. Ruke su mu, nakon tih epizodnih pokušaja samoubojstava, uvijek drhtale, a noge živčano poskakivale. U tim se trenucima čak znao zadihati kao da trči od svog kukavičluka, koji ga je proganjao, kao da ga želi u potpunosti prožderati i baciti u ponor besmisli života. Nije htio da on, Valent Barant, prekine nit obiteljskih samoubojstva. Naime, cijeli ga je život pratio morbidan osjećaj pritiska, da u tom smislu ne iznevjeri obitelj. S vremenom se taj osjećaj pretvorio u patološku zabludu koja ga je posve obuzela. Činilo mu se čak nekako i prirodno. Nije imao nikog bliskoga, osim onih prostitutki iz Edenskog vrta, koje bi možda iz samilosti, po posljednji puta prešle rukom preko njegovog uvenulog uda.

Ipak, s vremena na vrijeme bi mu se javili endemični osjećaji da polako skuplja hrabrost. Polako se približavao šezdesetoj godini. Prirodna smrt je prijetila. Morao joj se oduprijeti. Probao je s otrovnim gljivama, koje bi onda mahnitalo ispljuvao, a potom i gurao kažiprst u grlo kako bi ispljunuo taj jedan zalogaj zelene pupavke, za koju očito nije bio spreman. Nakon gljiva pokušavao je za obiteljsku anamnezu pronaći nova rješenja.  Odustao je od primjera tete Edite jer je uvijek imao gotovo iracionalan strah od svih vrsta oštrica, za metodu njegove majke nije imao uvjeta jer nigdje okolo njega nije bilo rijeke ili jezera. U jednom je trenutku pomislio kako je cijela situacija prilično ironična jer je kao pjesnik slavljen zbog svoje kreativnosti, a sada upravo on ne može pronaći kreativan način za okončanje vlastitog života, premda je njegova obitelj predstavljala pravi gejzir ideja u tom smislu. I tako se već godinu dana, ova šumetina, zatirala duboko u njegov um, osluškivala njegove korake i malaksale napade samoubojstvenih želja dok se nedostatak hrabrosti nadopunjavao s nedostatkom kreativnosti.

Ipak činilo mu se kako se vrijeme smrti približava. Pokušavao je još nešto napisati. Neku vrstu post scriptum. Ono po čemu će ga pamtiti te jednom za svagda priznati njegovu pijanu genijalnost. Prebirao je po zakutcima sjećanja. Javljao se cijeli kolaž motiva, izgubljenih i, pijanih dana, veselih noći provedenih u različitim kavanama, ispupčena prsa polupijanih glumica te njihovo zvonko smijuljenje, koje mu je s vremenom ušlo pod kožu, a sada se u obliku omaglice ukazivao na horizontu. U pojedinim trenucima, one su mu se činile kao obične razvratne kurve, a u drugim pak kao same božice koje su pale s Olimpa.

Sada je njihovo hihotanje zamijenio kreket krastača, koji se s vremenom pretvorio u milozvučne melodije, koje su godile njegovom već izbaždarenom duhu.

Pisanje je sada išlo nešto teže, nego inače. Kao u žurbi, prelazio je preko starih papira, žutih listova ispisanih i zvukovima krastače. Unatoč želji i trudu, uloženom u pregledavanja starih, moljcima nagriženih, kofera, nije pronalazio ono što je tražio. Njegov je El Dorado presušio. Ostala je samo malarična močvara, zagušena žabokrečinom i insektima. Začudo, ta mu spoznaja nije teško pala. Valjda zato jer je uvijek znao da ovaj trenutak mora doći jer je već odavno prestao biti jedan od onih luđaka koji je odgovore pokušavao pronaći u vjetru, kako je često govorila njegova stara. Sad je bio samo odrpani starac, koji se održavao na životu, prisjećajući se njegovih prošlih epizoda.

I dalje je sjedio ispred kolibe. Pogledavao je oko sebe….sve što je osjetio bila je tišina, miris prašine i iščekivanja. Pogledavao je u Gasser, očekujući Legiju Arkanđela Mihaela da dođe po njega zajedno s cijelom svitom rodbine samoubojica. Kao po nekoj inerciji, sasvim iznenada, njegova ga je stoičnost napustila. Shvatio je kako još uvijek neće moći prisloniti Gasser podno brade te kako su mu sada jedino potrebne nježne i kolerične ruke prostitutke na njegovom udu i ožiljci grebanja na rutavim leđima. Migoljeći se između fatamorgane, i nekog čudnog razočaranje što mu očekivani gost ipak nije došao, smotao je papire, koji su bili ispunjeni uzaludnim pokušajima pisanja, odlučivši kako će se ipak još jedno vrijeme predavati slastima vlastite pohote u blasfemičnom Edenskom vrtu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.