Dragi čitaoče, ne zamjeri što ću ovu knjigu,
pisanu neortodoksno, kao umjetnički čin
moje rastrojene duše
posvetiti majci što je jedina
rodila me u rujnu mjesecu davne godine
u ono vrijeme kad je priroda bila okrutna ljepotica
gdje snijeg se stapao s bjelinom gusaka
i krvlju njihovom iz vratova
toplom i svim tim malim prozirnim
drhtavim srcima
koja bi klizila ranim jutrom
niz maglena stakla sirotinjskih prozora
u očekivanju Božića kad otvarala se
metalna kutija s čarolijama
Znalo se dogoditi da je gledam
kako oživljuje pregorjeli osigurač
umećući tanku žicu svojim prstima za harmonij
u jezgro tijela, namještajući mu kapicu pri kraju
operacije, kad bi iznova zasvijetlilo sve
i njene ranjene usne jer taj
čovjek kojega je voljela dolazio bi nesvjestan
mirisa drugih žena i krčme
gdje bijaše mu prvi dom
i što mu snove nitko nikad nije imao prilike čuti
kao što ni on nije imao dar
da sluša muziku njenog anđeoskog bića
djeteta utonulog u plač
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.