nedjelja, 20. siječnja 2019.

Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (III. dio)

...

- Dopustite, gospođice... - pomogao sam joj svući jaknu i odložio je na vješalicu.
- Hvala, gospodine. - krenula je sjesti, na što sam poskočio do stolice i, kako je red i običaj, pokretom naznačio pomoć. Osjetio sam njezinu nelagodu.
- Ovi tvoji maniri me zbunjuju.
- Smeta te?
- Ne, samo nisam navikla. Makedonac to ne bi napravio.
- Jebiga, gospo’ice, ipak sam ja gospodin. - naglasio sam posprdno i nasmiješio je.
Pružio sam joj jelovnik i prepustio da izabere hranu. Letjela je pogledom po ponudi, zadržala se kratko na à la carte stranici.
- Moram do toaleta, a ti nam naruči piće. Ja ću žoltu.
- Što, molim?
- Pa rakiju. - začudila se mojem neznanju. - Nisi probao žoltu?
- Želudac mi ne podnosi rakiju. Ubije me žgaravicom.
- Onda nisi probao dobru rakiju.
- Eh, draga... Moj je stari Slavonac, a tamo se pravi najbolja šljivovica na svijetu, znaš.
- Žolta je lozovača. I posebna je, žuta zbog buradi u kojima se čuva.
- Vidim, dobro se ti razumiješ u rakiju. - podsmjehnuo sam se.
Čula je zrno zloće u komentaru, uzvratila mi primjerenim pogledom i pošla prema toaletu.

Nisam želio riskirati. Za sebe sam naručio Chivas i mineralnu vodu, naglasivši konobaru da ćemo jelo naručiti kad stigne dama. Sjetio sam se prijatelja Vilka koji je svakog puta kad bismo se sreli uz piće komentirao Chivas mojim snobizmom. Ti i Tito, rekao bi, snobčine. A radilo se samo o tome da je to bilo jedino žestoko piće koje mi tijelo nije odbijalo.

Sjedio sam u toplome drvenome ambijentu, uz prozor, tik do zavjetrine uzgibane tame jezera o koju se odbijala sada rijetka poslijepodnevna zraka niskog sunca iza sve prisutnijih oblaka. Iz zvučnika se razlijegala neka sedamosminska makedonska tužaljka. Tri para su joj veselo kontrapunktirala čavrljanjem uz porcije s roštilja, smijuljeći se i smijući, zveckajući jedaćim priborom i čašama. Plavičasti drhtaj plamena svijeće iz zasmeđenog stakla fenjerčića na crveno kariranome stolnjaku vratio me nekoliko minuta u prošlost, u nedavnog mene kakvog sam rijetko sretao.
Prvi put na klupi novozagrebačkoga predgrađa, nakon prvog izlaska, izleta u teatar s Nives, u trenutku pred očekivani, podrazumijevajući poljubac. Zatim, kad se ukazala u predsoblju stana svojih roditelja, ponosno mi pokazujući nagost jedva skrivenu netom sašivenim cijanom i magentom novog bikinija. Posljednji put u šetnji Palmotićevom ulicom, kad sam joj dlanom dotaknuo kožu leđa što se otkrila u eleganciji avangardno skrojenog prostora između izazovno kratkog zlatno žutog topa i duge uske suknje.

Uz Ivu nikad. Uz Vedranu ne. Ni ranije, uz neka druga draga imena.

Vizija ranjivog, razotkrivenog ženstva se u meni, u neobjašnjivim, tajnovitim mehanizmima naučene i usvojene percepcije poistovjećivala s nedostižnim, s umjetničkim djelom što je stvoreno za mene i zbog mene, ali kojega nisam dostojan. U takvim bih se trenucima odgurnuo, katapultirao u prostor svijesti u kojem sam mogao biti samo promatrač, publika, a ne protagonist. Gubio bih u takvim trenucima tlo pod nogama svoje muškosti i muževnosti, treptao poput plamena ove svijeće na stolu, ljuljao se poput jezera u sve jačim zapusima juga. Godinama sam alibi nalazio u mladosti, u neiskustvu, u nedovoljno življenom. Više nisam mlad. Nisam ni bez iskustava. Živio sam nekoliko života. Što bi mi sada trebalo biti izgovor? Pet godina samoće? Opet?
Procijenio sam da pred Milinom mladosti neću trebati opravdanja za išta što jesam, činim ili kažem. Da joj se neću trebati tumačiti. Da će naprosto razumjeti ili znati, postaviti možda i pitanja na koja će uvijek dobiti jasne, nedvosmislene, iskrene i izravne odgovore. S njom mi se nisu igrale igre lovice i skrivača. Nisam više imao vremena za takve pizdarije. Bio sam spreman muški se izložiti kosmičkom svemu.

- Eeee, ne može to tako... - sjedala je za stol i autoritativno podviknula zvonkim mezzosopranom prema konobaru: - Dečko!
Spremno se odazvao i primio njezinu narudžbu šopske salate.
- Da se mezi uz piće. Običaj je. - primjetila je moje čuđenje.
- Hajde, probat ću i to... Ali, oprosti, ovo dečko mi je presmiješno. Čovjek je stariji i od mene.
- Pa tako ovdje zovemo, kako ti ono kažeš za kelnera? Konobar.
- A konobarica je onda što? Djevojčica? - nisam mogao ne nasmijati se.
- Devojče. - mirno je odgovorila mom kleberenju podižući čašu žute tekućine. - E pa, nazdravje.
- Živjeli! - nazdravio sam.
Otpila je kratki gutljaj i blagom grimasom naznačila oštrinu okusa.
- Što bismo mogli jesti... hmm... - zagnjurila se u jelovnik.

Bože, hvala ti za njezino lice, prostrujalo mi je kralješnicom, na rubu da me ponovno lansira u nesigurnost. Srećom, dečkova se ruka sa salatom stvorila u kadru sekundu pred moje polijetanje.
Mila se odlučila za teleće medaljone u umaku od šampinjona, ja za srednje pečeni biftek u umaku od zelenoga papra. Nisam bio suviše gladan, nije mi se eksperimentiralo s makedonskim specijalitetima. Trebalo mi je muško, krvavo jelo. Predložio sam cabernet sauvignon s čime se složila, ali naglasila da nije raspoložena za butelju. Stigle su dvije bočice Aleksandrije i spasile me potrebe da glumim vinoznanca.

- Kvari se vrijeme... - otpuhnula je dim cigarete prema prozoru. - Moglo bi biti i snijega.
- Teško mi je zamisliti Ohrid pod snijegom.
- Oh, još kako ga može biti. Ovdje i ljeti zna noću gadno zahladnjeti kad se zrak spusti s planine. - poučavala me.
- Znam, osjetio sam to. Ljetos sam na povratku iz cirkusa morao uključiti grijanje u automobilu.
- Stvarno, kako se Azri svidio Ohrid?
- Ah, bila je oduševljena. Tjednima nije prestajala pričati koliko joj je bilo lijepo.
- Meni ga je već pomalo dosta. - kao da se namrštila gledajući prema vodi. Pogledom sam potražio pojašnjenje.
- Skoro svakog ljeta sam ovdje. Zadnje četiri godine, cijelo ljeto probe, nastupi sa zborom... Radna ljetovanja. A i dojade s vremenom ista lica, isti prostori...
- Hoćeš reći da nisi skoro bila na odmoru?
Kimnula je u tragu neugode nalik stidu.
- Meni je Ohrid bio prvo ljetovanje nakon četiri godine... - suosjećao sam.
- Gdje ti je bilo najljepše? - pogledala me čeznutljivo.

Strelovito sam, u zalogaju salate, premotavao magnetoskopsku vrpcu svojih ljeta, lijevo, desno pomicao linearnost vremena, zastajao u brzopoteznoj procjeni, kretao dalje, unaprijed, unatrag, tražio mjesto istinskog, najdubljeg proživljaja trenutka u prostoru.

- Prije pet godina sam bio u Nizozemskoj. Bio sam upoznao jednu ženu na internetu, Milenu...
- Opaaa... - nije mogla zadržati.
- Nije bilo to što misliš, ali, da, sprijateljili smo se. Sprijateljili! - naglašavao sam ozbiljno, ne znajući zašto, vjerojatno zbog njezinog smijuljenja.
- Inače je iz Hrvatske, devedesetih se udala i živjela gore. Sjajna, duhovita, obrazovana, samosvjesna žena. Pozvala me k sebi u goste i kako mi se sve u to vrijeme posložilo da bih mogao, otišao sam. Bila je razvedena, puna razumijevanja. To mi je i bilo najpotrebnije, maknuti se iz Zagreba i pročistiti misli nakon razvoda.
- A-ha... pročistiti misli, to se, znači, tako kaže... - nastavljala se zabavljati, podbadajući. Pravio sam se da ne primjećujem.
- Bilo kako bilo, jedan od tih kolovoških dana smo...
- Kolovoz?
- Avgust. Dakle, jedan od tih...
- Cijeli svijet kaže avgust, samo vi Hrvati izmišljate svoje riječi... - smijala se.
Komentar sam odgodio za neku drugu prigodu.
- Dakle, jedan od tih avgustovskih dana smo proveli na zapadnom dijelu plaže u Scheveningenu, praktički predgrađu Den Haaga. Čudesna, čarobna pješčana plaža na desaturiranom tirkizu Sjevernog mora, a prostire ti se vidikom, u punom vidnom polju, čini se da ne prestaje bilo s koje strane da je gledaš. Nestvarno lijepo, čak i za mene koji nisam ljubitelj pijeska.
- O, ja volim pješčanu plažu. - gledala me oslonjena na dlanove.
- Usput, dan ranije sam vidio Panoramu Mesdag, fenomenalnu cikloramu...
- A to je?
- Cilindrična slika. Promjer tog cilindra je oko četrdeset metara, dakle, sama slika je možda duga stotinjak i nešto metara, a mislim da je četrnaest metara visoka. Kada je promatraš s, kako bih to nazvao... opseravatorija galerije, recimo - imaš iluziju da si u devetnaestom stoljeću i da stojiš na vrhu pješčane dine s koje vidiš scheveningensku plažu, sela i jedrenjake, more, svuda oko tebe, u punom krugu. U milijun detalja. A da bude još bolje, ispred same slike je i stvarni pijesak, lažni teren koji se spaja s podnožjem slike i pojačava iluziju. Fantastično, sigurno bi ti se dopalo... Jasno, jedva sam čekao da plažu vidim i uživo. Međutim... - zastao sam da otpijem malo vatrene vode i zalijem je mineralnom.
- ... čaroliju sam doživio tek kasnije uvečer.
- Ne sumnjam. - prosmijalo je nezadrživo iz nje.
- Ej, beba, ako ćeš zajebavati, neću ti pričati. - počelo me simpatično smetati.
Uz hihot je prešla prstima preko usta kao da povlači zatvarač, zaključava ga i baca ključ. Odlučio sam pričekati nekoliko trenutaka tek da se uvjerim je li me spremna saslušati barem s trunčicom ozbiljnosti, naumio nastaviti nakon što je lice ponovno smjestila između dlanova i pogledala me suzdržavajući smijeh očekivanjem nastavka.
- Svidjelo mi se ovo beba. - zatreptala je lutkasto.
Nisam znao procijeniti nastavlja li sa šalom, je li ovu meni neuobičajenu riječ, iznenadnu, evidentno spontano izletjelu, nikad ranije izgovorenu u ovakvom kontekstu čula kao uvredljivu ili joj se doista svidjela. Ignorirao sam. Uostalom, tako zatreptavši, izgledala je preslatko.

Dečko nam je poslužio jela, natočio vino, nestao. Zaželjeli smo si prijaten ruček i dobar tek, prionuli jelu.

- I, što se dogodilo uvečer?
- Nedaleko od pristaništa, u turističkom centru scheveningenske plaže, postoji jedan kafe restoran. Ako dobro pamtim, zove se Bora Bora. Na otovorenoj drvenoj terasi, uz rasvjetu baklji sjediš na jastucima, vrećama za sjedenje, gledaš more, slušaš šum valova u lounge chill glazbi.
Očekivao sam doskočicu. Šutjela je.
- U kasnom sutonu, u neobičnom prestanku žamora prolaznika, scenografija te nepregledne pučine se pred mojim očima počela širiti, boje su postajale intenzivnije, glazba se povukla u zvuk mora. Kao da sam bio povučen silnicama nevidljivog magneta, pozvan ući u sliku. Nisam se mogao oduprijeti, nisam želio pružiti otpor. U nekoliko koraka sam sišao s terase, izašao iz dohvata svjetala, spustio se stepenicama do pijeska i sjeo u tamu. Visoko iznad moje glave, tamna, gotovo crna plavet neba bez zvijezda se naprijed, prema horizontu pretakala tisućama nijansi u modro i mutila se u tanki raspor zlatno narančaste daljine. Po prvi put sam jasno vidio zakrivljenje planeta, sićušne grdosije tankera, njihove daleke krijesnice u odrazima nepregledne vode. Jedva da sam disao. I jasno se sjećam da mi je umom zapjevalo Miljkovićevo praznino, kako su zvezde male u potpuno neočekivanom značenju, nespojivom produžetku njegovog biti sȃm, znači biti prvi. Više nisam sjedio na pijesku. Bio sam zrno pijeska, bio sam sȃm u mnoštvu istog, a bio sam jedini i bio sam prvi...  I to je, dušo, mjesto i doživljaj kojega želim ponovno iskusiti. Ne sȃm, već s tobom. S tobom! Ni s kim drugim. Jer osjećam i znam da bi, od svih bića koja sam ikada susreo, jedino ti osjetila istu svetost, doživjela, umnožila isti blagoslov.
U pogledu joj se pojavila čežnja za daljinom. Nalik ljubavi.
- Što kažeš da jednom sjednemo na tu plažu?
- Voljela bih, da. - kao da se ustrašila izgovorenog.
- Imamo svo vrijeme svijeta. - lagao sam samome sebi i ispravljao se poluistinom:
- Ako tako odlučimo.

Jer, moja se odluka već smiješila u zrcalu njenih zjenica.

Kraj odlomka.

Nema komentara :

Objavi komentar