Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (II. dio)

U šûmu vode, Dalila je otvarala svoje srce Samsonovu glasu, poput cvijeća što se otvara poljupcima zore. Dozivala da je nježnošću ispuni ushitom do ekstaze. Dozivala mene.
Slušao sam njenu opuštenu izvedbu, legato mračnog ženstva, zavodničku ariju prijetvornice koja će uništiti muškost najmuževnijeg od svih muškarca, glasom iz tijela žene koja to u mojim mislima nije mogla biti. Zbog mladosti. Zbog izgovorenih misli. Iskustva umjetnosti. Zbog stiglog mene.
Shvatio sam da klizim vlastitim obrazima.
Nije to bila tuga ni predosjećaj. Tek nekontrolirani refleks pred nestvarnom prisutnošću kojoj mi je bilo dopušteno svjedočiti, dano čuti besprijekornost u trivijalnosti tuša, poklonjeno zamaštati ovacije i kišu latica, buketa cvijeća pod zablješćujućom rasvjetom proscenija neke svjetske pozornice iz čije je tamne ulice, u sjeni i njenome srcu, promatraju zasuzle, ostarjele smeđe oči.

Otvorila je vrata i prenula se.

Stajao sam još uvijek oslonjen na dovratnik, zavlažen s dvije nezadržive kapi neobjašnjivog ganuća.

Gledala me. Zbunjena. Nasmiješena u obrani od prizora. Bez riječi. Obavijena vlažnim frotirom, u pokrovu od kapi na ramenima, kose umotane u turban bijelog ručnika.

Nisam bio u stanju pomaknuti se. Osupnut smeđim mirom njezinih očiju, lica i usana, nedogledom njezina vrata, ukazanjem žene kojoj ne znam ne pripadati, veličanstveno nestvarne Nefertiti, čudom mirisa netom otjelovljene skulpture ispod tuša prohladnog apartmana.

Blagim mi je dodirom palca obrisala zaostalu suzu, poljubila obraz i bez riječi ponijela svoju siluetu tamom predsoblja prema svjetlu sobe.

Stajao sam oduzet, slijepljen uz dovratnik vrata kupaonice, zaslijepljen zvukom njezinih bosih stopala hladnom keramikom, slijep od šuma frotira odloženog na uzglavlje kreveta, bestjelesan u bljesku leđima okrenute nagosti raskriljene Dalile iz mojih dječačkih tlapnji.

Zastala je. U punoj svijesti moga pogleda, samodopadno sporim pokretom glave darovala mi desni profil lica i potom golu objavu savršene geometrije sjena u odbljescima tragova zimskog sunca s ulice skrila u nevidljivo.

Zakoračio sam u zaostalu paru, polako i nesigurno, kao da prvi put ulazim u posvećeno, u nepoznato. Zbog odjeka glasa. Zbog mirisa njena parfema. Mirisa njezinog tijela.

Miris cigareta s moje odjeće. Valjalo je svući i sprati Zagreb.

Zamagljeno me zrcalo ogledalo u punoj oštrini zamućene slike. Još jutros sam znao kako izgledam. Štoviše, veselo sam namignuo svojoj mladolikosti koja mi se smiješila, zahvalan vremenu čiji su me nokti tek ovlaš zagrebli. Bio sam iluzija tijela spremnog za njen dodir, tkiva kojemu ništa drugo nije važno, kojemu ne treba hrana, piće, energija izvan njezine prisutnosti. To što me sada promatralo iz zrcala nije bio privid. To sam doista bio ja. Stvarni ja. Sada i ovdje. Amorfna naznaka drhtavog bića, ustrašenog onime što neće moći skriti iza kondenzirane koprene.
Vreli me mlaz vode ošinuo poput kazne za godine što su počele izvirivati iz izmaglice. Za askezu mršavog tijela čuvanog do zapuštenosti za zagubljeno nešto, za prorijeđenu kosu što se lijepi na nejaka ramena, za mišice ruku koje gotovo da mogu obuhvatiti prstima što godinama dodiruju jedino ženstvo vrata gitare i erogenih točaka tipkovnice, za rebra pod kožom s mrljama boje nikotina s filtera cigarete, za stotine madeža i crvenkastih znamenki, za prosijede dlake na prsima, za sjene sjećanja na trbušne mišiće, za spolovilo pognuto u dementnom stidu, za naborane mošnje u čijem mumificiranom sadržaju možda i drijema poneki repati Petušić, za noge i košćata stopala što su izgazili dvadeset i šest orbita oko Sunca prije njezinog prvog koraka. Za oholu želju da se nepovratno stopim s bićem od kojeg me više ne dijele kilometri, tek tanak zid kupaonice.

Potrošio sam gotovo pola zlatno smeđeg sadržaja Dark Temptationa prije nego li sam primijetio znak, poruku. Kušnja. Naravno.

Nije li ovaj trenutak bio tvoja želja? Dakle? Tu si gdje si želio biti. Izvoli, budi ovdje. - šumjelo je šapatom tuša.

Otvorio sam oči i kroz kapi ugledao kako se pod mojim stopalima poništava vrijeme. U smjeru obrnutom od smjera kazaljki na satu, s moga je tijela u slivnik, u otpad, u nevažno, u besmisleno i nepotrebno, u sivoj vodi nestajao rastopljeni talog straha, nesigurnosti, moralnih nedoumica, etičkih dvojbi, samoće i usamljenosti, tragova svih ruku koje su me dotakle, svih oklopa i uniformi, kostima i masaka koje sam naučio nositi.
Stao sam pred providno platno zrcala i prkosno ga razderao ručnikom. Gledao me čist, mirisav, ogoljen, mršav, smeđooki muškarac smiješne frizure i mokre brade. Nasmiješen. Bezvremen.

Osušio sam kosu, vezao je u rep, odjenuo pripremljenu odjeću i sav u crnom uz duboki udah krenuo prema sobi. Sjedila je uz prozor, odjevena u modri jeans i usku tamno plavu dolčevitu što joj je privlačno naznačivala torzo, s okerom zimskih gležnjača na nogama, spremna za izlazak. Prekriženih nogu, s cigaretom u lijevoj ruci, udobno smještena u fotelji, pogleda kojim se učinila presudnom članicom ocjenjivačkoga suda čiji će me pravorijek satrti ili dopustiti da postojim još neko vrijeme.

- Lep si muškarac, znaš. - izgovorila je zastrašujuće mirno.
- Ja te molim da me ne zajebavaš. - branio sam se od naleta nelagode.
Glasno se nasmijala, ugasila cigaretu i ustala.
- ‘Ajde da izađemo u nabavku. - kratko me dotakla usnama.

...

Prošli smo ulicom Jane Sandanskog, izbjegli rijetke automobile na Keju Makedonija, prošli puteljkom kroz tango stabala parka stiščući u britkim naletima juga ramena jedno uz drugo do mokrog pločnika široke šetnice. Jezero se, uzbuđeno, znatiželjno propinjalo i navirivalo pjenom. Usklađenih koraka, igrali smo se s vodom, izazivali ju i smijali se poput derišta, poskakujući izbjegavali nalete kapi, prolaznike.

- Jesam li ja lud ili nas svi čudno gledaju?
- To je zbog tog tvog kožnog šinjela i beretke. Izgledaš kao bradati gestapovac. - smijala se stišćući mi ruku u džepu.
- Toliko o lepom muškarcu... - progunđao sam, zadirkujući.
- Pa jesi lep. Meni si lep. Samo ti je ovaj kostim malo neobičan. - zahihotala je.
- Ali je otporan na vjetar. Je li ti hladno?
- Ne. Ti me griješ.
- Bolje ja nego neki muškarac. - izgovorio sam misleći da ću je nasmijati.

- Što je problem s tobom? - ukopala se u mjestu i zaparala me pogledom.
- Kako misliš problem? Pa, šalim se na svoj račun.
- Ne sviđa mi se takva šala. - izvukla je ruku iz moga džepa i stavila je u tirkiz svoje zimske jakne.

Nekoliko neusklađenih koraka kasnije, dopustila mi je da ruku uvučem u njezin džep.
- Nisam te želio naljutiti. - zaustavio sam je blagim stiskom.
- Nisam ljuta. Samo, nisam očekivala takvu rečenicu. - gledala me zaškiljivši.
- Shvati da mi je sve ovo... - zastao sam tražeći riječi. - ... neobično. Događa se nešto za što sam mislio da se više ne može dogoditi. I, iskreno, zbunjen sam kao pubertetlija.
- I sereš kao pubertetlija. - nasmijala se.
- Bez brige, proći će. - uskladili smo korak.
- I bolje ti je da je tako. - zabavljala se.
- Ali stvarno mislim da nas svi gledaju.
- Joj, daj šuti malo! - pucala je od smijeha.
- Jesi li gladna?
- Mogla bih jesti, da. Blizu je dobar restoran. Hoćeš?
- Naravno.

Nastavlja se...