Moja ti je radost neprikladna.
Kako samo mogu?
Osmijeh mi prezireš.
Ne vidiš predvodnički barjak u njemu,
ni bojni poklik koji je u njemu ne čuješ.
Bodljikava žica na mom putu tebi je trivijalna.
Jer nisi osjetio njenu hrđu u grlu,
ne vjeruješ da je gorka.
Moju tvrdoglavu uspravnost doživljavaš kao uvredu.
A ona je tek protuteža kamenu u utrobi koji me vuče na dno.
Misliš da ljubim iz dužnosti.
A voljela bih te i da smo stranci.
Ne vidiš raspone moje nemoći.
Ne znaš da nakon stotinu padova povjeruješ da
ni uporno ustajanje ne garantira stajanje.
I ne, nije to predaja.
To je svijest da je toliko toga izvan naših ruku.
Da je nekome dano, a nekome nije.
Da svatko ima svoj čavao u dlanu i trnovu krunu na srcu,
koplje u boku, suzu u oku.
Jednom kad se otvore knjige naših života
možda ćeš razumjeti.
Prestati mi zamjerati križ koji nisam htjela.
Koji me snašao i ukorijenio se u mojoj slabosti.
Ponekad ga obgrlim.
Ponekad mrzim.
Ponekad ga se sramim.
Nekad ga se i bojim.
Kakav je tvoj?
Sigurna sam da ga imaš.
Ne moraš mi pričati o njemu.
Voljela bih da ga nemaš,
da ga nemam.
Voljela bih da razumiješ.
Zaboli taj prijekor iz tišine.
A isti smo.
Tek tvoje su pobjede vidljivije.
Moje sjaje samo u mrklome mraku.
Ali bit će ih, sve dok ima sunca iz kojeg crpe svjetlost.
Tebi će i dalje izgledati jadne, bezvrijedne, nevažne.
A isti smo.
Samo nam je križ drugačiji.
Samo nam je put odijeljen.
Ali isti je početak i isti kraj.
I kad jednom stignemo na cilj, pitam se:
Što li će cesta pričati o nama?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.