srijeda, 12. prosinca 2018.

Luka Tomić | Poljupci odsjaja


Ovo nisu koraci tuge
po licu mom
ne pripisujte ih suzama
ovo su poljupci odsjaja
u vremenu, prostoru i svemiru
Ovo nije bol po tijelu mom
ovo je ljubav prema jednom odsjaju
u vremenu, prostoru i svemiru
Nikada nije ni postojalo moje rođenje
samo rastanak od kojeg me svaki dan duša zebe
Nikada nije postojalo njeno rođenje
samo nečiji izbor da se rastajemo u blizini
Protiv koga ratujem, zašto se ne pokaže
ili odavno poražen, nevidljiv sam u pogledu pobjede
Sreo sam njen kavez i odsjaj iz oka ugledao
Prepoznao sam nepoznatu i užasnuo me je strah od sudbine
koja nas zajedno vidjeti ne stigne
ali ovo nisu suze koje će zbog toga ganuti svijet
Ovo uopće nisu suze što iz odsjaja
poput točne rijeke trče po licu
Ovo su poljupci papiru bijelom preteški
u mojoj glavi zbunjeni i jedva se naziru
u nešto što mašta može prigrliti pod svoje

Neki bezdan iz kojeg se prolama glas spasa
i dva slomljena krila na nebu
na usnama mašte opasnosti su što nude priliku
da do nje dođem kroz omanji ormar maglovitog oceana
kada svjetlost naglo otvorenih vrata u mrak silovito i hitro upada
pa je sve poput baklje zbog koje nikad više ne posumnjaš u postojanje vatre
Zbog nje ljubav gdje je nekad imala lice, sad ima srce i dušu
Ma koliko je gubio po ovom životu, vjerujem da sam ju negdje dobio
i ovo nisu suze, to su poljupci dvaju odsjaja
u vremenu, u prostoru, u svemiru

Nema komentara :

Objavi komentar