I onda te nešto katapultira nazad.
Naizgled nevažna sitnica, mnogima tek usputna trivijalnost svakodnevnice. Odjednom osjetiš iznenadni zagrljaj na peronu dolaska, promrzlo srce koje drhti kao da će iskočiti iz grudi, ispijanje lipova čaja u spokojnosti tople sobe. Sjetiš se višesatnih polemiziranja oko duhovnosti, povijesnih događaja i književnih pravaca. Zatim te pogodi sjaj u očima koji ti prožme cijelo biće, parfem čiji se miris ne zaboravlja, a onda aktiviraš samokontrolu i oboriš pogled ka tlu. Jesen je ponovno stigla, možda je čak uzvišenija no one prije, ali samo jedna, nedovoljno proživljena, neprežaljena, ostaje doživotno u našim umovima. O srcu nije mudro govoriti, apsurd je ustvrditi da nas još uvijek tišti i neizdrživo mori ona nepovratna polovica koju smo poklonili jedno drugome. Jedino što mogu učiniti asocira na monološku minijaturu, bljesak retoričkih zapitkivanja.
Bože, jesam li dovoljno puta odsanjala neodsanjani san?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.