subota, 22. prosinca 2018.

Igor Petrić | Kao voda


Čekajući njezin dodir, pogled,
skrivam se u gomili.
Ne želim da me vidi prerano.
Ne želim da me osjeti.
Kao voda
pokušat ću doprijeti do nje,
nošen vjetrom
kroz najsitnije pukotine strpljenja
okružen dosadom
koju ubijam riječima utjehe.
Ništa više i ne osjećam.
Kao da ne postojim.
Kao da ne postoje moje ruke, tijelo,
moj svemir
bez nje.
Osjećam toplinu!
Prepoznaje li me?
Pitam se,
kao voda nepresušan,
dok satima strpljivo čekam njezin dodir.
Oko mene svjetina
razdraganih osmjeha na plastičnim licima
preuzetim s reklamnih plakata
jeftinih modnih časopisa.
Gdje je do sada?
Skriva li se u gomili?
Ne želim ju povrijediti.

Ona sama na livadi
usred šume,
kao voda nepresušna,
kao voda
dio nje
dio mene
postat će sve.
Uzmi me…

Nema komentara :

Objavi komentar