Kolumne

petak, 14. prosinca 2018.

Darija Marković | Jedna riječ – Višnja


U jednoj dremljivoj zgradi na periferiji uzavrelog grada, dvoje ljudi tintom razlijeva dušu po žednom papiru. Bisera Đ., sa svojih dvadesetak godina, sanja danju u potkrovlju. Isak A., zaturio po džepovima skoro sedamdeset, kuje snove noću u prizemlju.

Pogledima se sreću tek ponekad. Gledaju se srcima natopljenim mastilom.

Svake večeri, čim se prve zvijezde prenu iz sna, Bisera napušta stan ostavljajući samo komad neba, cimera koji se smjestio u nakošeni krovni prozor. U Isakovo poštansko sanduče ubacuje kovertu. Potom je noć po ustaljenom voznom redu odvodi u Fabriku metalnih proizvoda, gdje se do jutra njeni prsti takmiče s pokretnom trakom.

Svakog dana, kad je sunce u zenitu, Isak napušta stan ostavljajući samo ružu puzavicu, cimerku koja se smjestila na njegov balkon. Otvara sanduče ključićem sa lanca džepnog sata, i uzima dragocjenu pošiljku. Potom ga dan u svom uobičajenom ritmu odvodi do obližnje pijace, gdje kupuje namirnice i novine, slušajući kako mu svijet šušti pod prstima.

Kad zemlja otpleše jedan krug, Bisera otključava limenu kutijicu u koju je Isak ubacio papirni smotuljak.

On piše o danima kad mu je korak bio brz, o prerano ugaslim toplim očima, izdajama, strasti... Bisera kroz riječi razabire zvuk potpetica na parketu, zveckanje kristalnih čaša i pucketanje gramofonskih ploča, smijeh, odlaske…

Ona prosipa na papir odrastanje u ljubavi koja lomi kosti, i bijeg kad je od njihovog srastanja duša srasla nakrivo. Očajničku noć u zagrljaju stranca. Jutro u kom slatka šaputanja od prethodne noći zveče kao milostinja na pločniku.

Juče je Isak nalivperom na hartiji urezao pitanje: “Da li bi tvoj život mogao stati u, recimo, tri stotine pedeset sedam riječi?”

“Kao da pokušavaš izliti okean na vrh čiode”- pomislila je Bisera - “šaka slova za čitav život”.

Ali kad ujutru posjeti fabričkog ljekara zbog iznenadne nesvjestice, i čuje bat srca koje kuca ispod njenog, sve o čemu može misliti jeste topli ljetni pljusak na goloj koži, i sjaj kiše na zrelim višnjama. Tako valjda miriše svijet kad na njega stiže djevojčica.

Jedan jedini udah ispuni joj cijela pluća, jedno ime zaigra na vrhu nepca. I tad zna, tri stotine pedest sedam riječi nije premalo, već previše.

Dovoljna je samo jedna.

Višnja.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.