U osvit dana ležim budan,
za mirom žudi mi tijelo,
na prvi dodir sunčane zrake nestaje jutarnja rosa.
Opet sam promišljao o svojim pogreškama
o uzaludnosti života o zbrkanoj perspektivi
to su moji bezazleni strahovi.
Napustili su me prpošni simboli mladosti i zaigranosti
uvijek sam znao kamo želim poći,
sada plovim bez sna, ništa me više ne razara.
Kada stigneš do sutona svog života
upitaš se zar uvenuše svi vijenci tvoje slave,
a u tvome srcu nekadašnji plam rasplamti.
Razmišljam kako ne bih trebao gubiti vrijeme,
fatalni je to motiv vječnog vraćanja,
nek se sve vrati na polaznu točku,
ne odustajem od puta jer cilj je dragocjen.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.