petak, 2. studenoga 2018.

Luka Tomić | Nisam naslutio što se može desiti


Nisam naslutio što se može desiti
pa iza ovog strahotnog dana čvrsto grlim ljubav
Rastvorio sam se i svaku tešku sekundu ljubim
Svijet već neko vrijeme podno debelog leda isprekidano diše
i treba nam ljubav, taj zvonki glas duše da ne odustane
stvarati dobrog čovjeka

Ti mi danas nedostaješ nenormalno puno
Jučer sam mislio da sam sva tvoja korijenja iščupao
ali strahote ovog nestvarnog dana dotiču dublje od proljeća
Sve moje veličanstvene pustinje su procvale u ljubav
koju najbolje poznajem kad nehotice pustiš svoje srce
da hoda po mojim samotnim njedrima
Danas su i najsićušnije tvoje crte u mom oku pronašle dom
Danas bol divlja, kao u danima kad sam ti se nadao, udara s pola snage

Nedostaješ
Znaš, ne treba zvijezde gledati
da bi znao nedostižno voljeti
Trebaš se samo zabrinuti
Svijet je noćas od čeličnih bodlja
i zabrinut sam
Danas ne hodaj svijetom bosa
a sutra kad zaboraviš huk glasa moga
iz udaljenih ponoćnih zvona
budi hrabra, budi žilava
smiri me nekim kružnim pokretom
da se uvjerim kako se znaš boriti
Danas je potekao vodopad krvi iz nevinog čovjeka
po stepenicama kojim i ti hodiš, i ja, i svi mi
i trebam te danas, trebam te još jače voljeti
kako bih mogao postati savjest nijemog svemira
koji je donosio tugu bez kajanja


Nema komentara :

Objavi komentar