Lorena Kujek | Sunovraćenje

Opet sam rođena
jednolično mrtva.

Uslijed magmatskog pretresa
enigmatičnih čula,
večeras,
pretpremijerno,
čak štoviše-
posvema apatično,
iz galaktičkog vrča
prepunog jetkosti
krotko ispijam
svoje anemične suze.

Zapanjeno me drobi
neustrašiva katatonija
prepisane turbulencije,
kaleidoskopski
sužavajući cikluse
manične pukotine
istančanog poremećaja
smrknutog raspoloženja;
ionako raslojene
kriptodepresije
cerebralnih zavijutaka.

Obezglavljena zaljubljenošću,
potpadam pod grandiozni utjecaj
slatkorječivih groteski,
infiltriranih kroz fokus
paradoksalne humorističnosti-
taktičarski konstruiranog lašca.

Defragmentirano posrćem,
olako zaboravljajući
spretne pakosti
što mi ih uslužno serviraše.

Provlačeći
gotičku sjetu
kroz pješčanik
svibanjskih zaluđenosti,
mirišem tvoju pokislu kosu,
položenu na pohabani
krater snivanja;
što samo naizgled asocira
na paperjaste jastučnice
opsjednutih noćenja.

Lucidan egzorcizam
mojih nerealnih opraštanja,
graniči sa satiričnim
prikazom razbaštinjene ironije,
odjevene prozirnom krinkom
decentnih potpitanja.

Budiš se.

Zadobivam snenu stigmu
dvostrukog jutarnjeg poljupca.

Vonj užeglih tjelesa
ispunjavao je sobu malodušja
u kojoj me pogubiše-
tik prije revolucionarnog
marša obješenih vojnika.

Nadvila se
neka tmurna omaglica
nad posteljom
trnovitih šavova.

Ovdje,
u povijesnom hramu
stražare fatalni
rojevi krvoločnih aveti,
piskutajući tercama gramzljivosti
za pomamnim
duhovima pustošenja
presušenih meandara svijeta.

Oni tuberkuloznom
razmetljivošću
proždiru nevine,
nehotično
zapadajući u eter
epileptičnih napada
smaragdnog stratokumulusa
nepočinjenog grijeha.

Zavjetno mi podariše
presveti nepenthe,
grgljajući masovnu pošast
pregladnjelih olupina uma.

Razularene gubitkom vrednota,
prelijevaju se palete samosvijesti,
nepreglednih horizonta
razmetanja prestižem imutka.

Kako li je crvotočinasta
njihova hrskava naslada,
pod naoštrenim očnjacima bluda.

Monološki zapitkujem
raskomadanu placentu
pobožanstvenih obilježja.

Koliko vremena preostaje,
do nepogrešivo
preciznog pucnja?

Uzalud uzimam
kratkotrajan predah
od nasrtljivih tektonskih ploča
umorstva u kartografiji bijesa.

Približava se kob.

U suglasju sa
samostanskim načelima
vjerničkog heretizma
izdana je suštinski
strašna vijest
poganih usuda.

Po meni se brežuljkasto cijedi
nemila mećava sunovraćenja
i potpuno jasno znam.

Opet sam rođena
jednolično mrtva.