četvrtak, 1. studenoga 2018.

Kata Mijić | Život piše romane


Volite i kažite sve danas, jer sutra tko zna hoćete li to moći...


Boli ono što smo mogli, a nismo napravili, što smo trebali reći, a nismo uspjeli. Vrijeme nam je ograničeno. Varamo se ako mislimo da nije tako...

Dan mrtvih! Dan? Istina je da je to njihov dan, ali su i svi ostali. Zar nije tako? Da, zaslužili su sjećanje svakog dana, jer oni su dio nas, oni su ti koji su nam dali život, uputili u njega, i bdjeli nad nama cijeloga svojeg života. Roditelji, braća, sestre, prijatelji… svatko od njih je ostavio traga u našem životu. Bez njih ne bi bili ovo što danas jesmo. Prošlost nam oblikuje budućnost, a najviše ljudi koji su bili u njemu. Teško je kad nam netko drag ode na drugi svijet. Ostaje rana koja nikada ne zaliječi, čak ni vrijeme. Samo se naučimo nositi s tom boli, živimo jer drugog izbora nemamo. Vrijeme ne možemo vratiti, a kad bi mogli, o, i te kako bismo znali cijeniti svaki trenutak kojeg bismo proveli s tom osobom. Ostalo je mnogo toga nedorečenog, ostala je praznina koja se može popuniti samo uspomenama. A imali smo još toliko planova, ali smrt ne pita koliko volimo, ona otima, uzima nam ono najdraže. Ne možemo suzama isplakati bol, jer se ona ugnijezdila u našem srcu. Možemo biti ljuti na sudbinu, ali to ništa neće promijeniti.

Smrću drage osobe sve se promijeni. Smrt ne bira. Nikad ne znamo kad smo na redu, i koliko dana nam je preostalo, sati, minuta…  Imala sam dosta tragedija u svojem životu, na žalost, ali smrt majke kao da sam najgore podnijela. Rođena sam na selu, i obožavam to svoje selo. Uvijek sam ga obožavala. Radovao bi me svaki odlazak ondje. Kao što je moj pokojno brat rekao: 'Dosta mi je da vidim kamen na vrh Dražice, srce mi zaigra i postane veliko kao planina.' Ljubav prema rodnoj grudi ne nestaje, ali se i to promijeni na neki način, nekako na sve gledamo iz drugačije perspektive. Lako mi je bilo dolaziti gore dok je majka bila živa. Ona je bila ta koja je kuću činila domom, ona me je dočekivala poljupcima i lijepim riječima. Ona je bila majka, kao što sam i ja svojoj djeci, a svi znaju koliko je ta riječ velika, i koliko ljubavi isijava iz te tako obične i jednostavne riječi. Uvijek sam imala običaj, kad dođem s posla nazvati nju. Još uvijek plaćam telefon, iako mi ne treba. Znam da me Ona neće nazvati, a ne mogu ni ja nju, a mjesecima, nakon njene smrti, kretala sam prema telefonu, i u suzama okretala glavu od njega. Njenom smrću sve se promijenilo. Kuća više nije dom, to su samo četiri zida koja obiluju uspomenama. Zidovi ne čine dom, čine ga ljudi, i toga sam bolno svjesna. Kad odem na groblje, ne ulazim u kuću. Ne, ne mogu. Nemam ni razloga ući. Teško je podnijeti tu tišinu na mjestu gdje je nekad bila velika obitelj. Od svega onog što sam imala, ostale su samo uspomene i sjećanja.

Smrt bi nam trebala ukazati što je doista vrijedno, obitelj. Ne bi li nam smrt bližnjih trebala biti opomena da je život prolazan? Zar se ne bi trebali potruditi biti što bolji ljudi? Trudimo li se zbog uspomena i truda kojeg su u nas uložili, biti najbolja verzija sebe? Bi li bili ponosni na nas i način života kojeg vodimo? To pitanje sebi često postavim. Ja mogu doći u iskušenje da izdam sebe, ali ću dati sve da se to ne dogodi. Dugujem to onima koji su me voljeli, onima koji su vjerovali u mene.

Oni nisu tu. Ne možemo ih fizički zagrliti, niti razgovarati s njima, ali oni i dalje žive u nama, i živjet će sve do našeg posljednjeg daha. Boli nedostajanje više od bilo koje rane. Boli ono što smo mogli, a nismo napravili, što smo trebali reći, a nismo uspjeli. Vrijeme nam je ograničeno. Varamo se ako mislimo da nije tako. Zato, volite i kažite sve danas, jer sutra tko zna hoćete li to moći.

Vodimo računa kako živimo, jer ćemo jednom položiti račune za sva sve svoje postupke.

Sjeti se onog tko ti je dao život, onog tko je bio dio njega, svakog dana u molitvama. To je jedino za što nije prekasno.

Neka im duše počivaju u miru.

Izvor:http://dalmatinskiportal.hr/

Nema komentara :

Objavi komentar